Mnogi se pitaju, pogotovo mlađe generacije, kako je Lepa Brena u predratnom periodu postigla toliki uspjeh. Postala zvijezda! A vremena bjehu teška i trnovita da bi se uopšte jedan pjevač oglasio u medijima. A ja bih rekla da je u svemu udio imala njena sreća, naravno uz njen talenat.
Sreću joj je “načeo” Minimaks kada ju je pozvao u svoju emisiju “Nedeljno popodne” u namjeri da priušti gledateljstvu malo smijeha. Nazirao se tu predznak zezancije. Kumovao joj je tada i nadimak Lepa. Ni on sam nije posmilio da će ta “buckasta” pjevačica “Slatkog greha” iz korijena promijeniti pravila tadašnje ex. jugoslovenske estrade, da će upravo ona postati simbol poslovne i pjevačke dame. Baš to se desilo.
Ona je postala popularna u tolikoj mjeri da joj u to vrijeme niko nije mogao “ni pera odbiti”. Njeni milionski tiraži, nagrade, priznanja su je “doveli” u Temišvar, Sofiju, sve velike gradove bivše nam države. Dokaze o podobnosti imala je napretek pa je zapjevala i ondje gdje su pjevali Elvis Prisli, Frenk Sinatra, Tom Džons… Od velike pomoći, naravno, bio joj je pokojni Raka Đokić s kim je i osnovala poratnu diskografsku kuću “Zam”, a potom sa Sašom Popovićem “Grand”.
Mene lično njene ambicije, koje nikada nisu završile do dana današnjeg, naprosto impresioniraju. Ona u svoj pjevački posao stalno ulaže jer uvijek je težila svjetskim standardima. Usavršavala je sve sa sobom i oko sebe. Ne zovu je džaba stalna radilica. A uporedo s tim, cijelu svoju karijeru nastojala je da izgleda besprijekorno. Znam često da je kazivala kako u slobodno vrijeme džogira, igra tenis, zimi skija, jednostavno vodi zdrav život. I sada ćete se svi upitati odakle odjednom da žena koja vodi toliko računa o sebi ima zdravstvenih problema.
Odgovor je jednostavan. Nikome se ne desilo ono što se njoj desilo 2000. godine kada joj je kidnapovan sin Stefan. Mediji su tada bili nemilosrdni prema njoj i njenom suprugu Bobi. Otmicu su povezivali sa mnogo čime. Čista besmislica. Jednostavno, bilo je opasno u to vrijeme biti bogat. Otmičari pripadaju kategoriji ljudi u čijim je glavama glavni motiv novac. Razmišljaju 300 na sat, a sve sa otupjelim emocijama. I normalno, sve je jasno.
Sjećam je se tada “skrhanu” kao da kapi krvi u sebi nije imala. A i na šta bi ličila majka kidnapovanog djeteta. Uz Božiju pomoć sve je okončalo kako treba, no “bolni rez” u njenom životu ostao je, urezan duboko u njoj. To je vjerovatno uzrokovalo i blaži udar koji je imala prije nekoliko godina. Rezultat toga se najvjerovatnije očituje i na njenom sadašnjem zdravstvenom biltenu.
I onda mi kroz glavu prođe momenat kada je na jednoj bh. turneji prije rata vozila se u autobusu sa orkestrom “Slatki greh”. Ispred autobusa je, kažu, drugo vozilo išlo lijevo – desno. Neko ih je zavitlavao, mislili su. Autobus je uspio prepriječiti put pomenutom automobilu, svi su izjurili napolje i ispred sebe zatekli čovjeka sa nožem. Sve se dešavalo u civilizaciji. U tom momentu Brena je zavrnula rukave i rekla: “Hajde ako smiješ”, a muškarci iza nje su “navijali”. Ovaj se vratio u svoje auto, ali dugo su se članovi “Slatkog greha” smijali na račun tog događaja kako su se svi sakrili iza Brene.
Ili pak, kada Vesna Zmijanac jedne prilike kaže da je na zimovanju s Brenom ona, poput najboljeg skijaša, slijetala niz stazu na skijama, a ona to isto radila ali sjedeći na tašni.
I ne mogu da vjerujem da jedna tako jaka i sposobna žena može pokleknuti ni pred kakvom preprekom. Uvjerena sam da će vrlo brzo stati na scenu i “povaljati” sve nevjerne tome koji kažu da ova istinska umjetnica napušta estradu.
