Tačno da su dobra, sigurna, udobna vozila potreba estradnog svijeta, tako da ih je teško zamisliti bez automobila. Jednostavno rečeno, to im je statusni simbol jer razlika, isto kao između njih, mora postojati i između njihovih četverotočkaša. Većina “boluje” od “džipova”, “audija” ili “mercedesa”. Naravno, moraju biti najnovije tipe.
Ruku na srce, srbijanski estradni predstavnici većinom kupuju džipove pa su u svom posjedu imali ili imaju džipove Miloš, Rade, Viki, Karleuša, Đani, Lukas, Aca, Stoja… U njima vjerovatno osjećaju sigurnost, jer veći dio poslovnih putovanja odrađuju vozeći se u osobnim vozilima. S tezge na tezgu, iz grada u grad, iz države u državu… Nerijetko su u stisci s vremenom. Brza vožnja rijetko kome da je strana.
Ja bih, na vodeće mjesto najbržeg estradnjaka, stavila Šerifa Konjevića. Tačno da je i pažljiv pa u vožnji nije napravio propust, tako da nije imao ni saobraćajnih udesa. Među estradnjacima važi slogan ne vozi brzo, može iz suprotnog smjera naići neki Šerif. No, Šerif osim što je pažljiv vozač oduvijek je vozio dobre i sigurne automobile.
A po brzoj vožnji poznata je i Hanka Paldum koju zovu ženski Šerif za volanom. I ona je nasreću “zaobišla” saobraćajni udes za volanom, ali kao suvozač Hajrije Gegaj koja je tada vozila njenog “golfa” u Njemačkoj sletili su s puta. U sličnoj situaciji našao se i Halid Muslimović sa svojim “volvom”, sreća bez težih posljedica.
Neda Ukraden je oduvijek kupovala ili dobijala nova vozila moderne linije. Sa jednim je kod Jablanice udarila u banderu, a sa drugim je leteći u ambis, opet blizu Jablanice, zaustavila se na krošnjama stabala. Oba puta prošla bez tjelesnih ozljeda. I Goca Božinovska je, kao Neda Ukraden, udarila u banderu na okuci kod Rače nadomak Bijeljine. Letila je s puta trideset metara i završila između dva stabla. Svi oni koji su vidjeli Gocinu “nemoguću misiju” vele da je čudom ostala živa. Ženski “brzac” u vožnji Goca prošla je bez težih ozljeda.
Leovo sportsko vozilo nakon udesa postalo je gomila gvožđa iz kojeg su njega neozljeđenog izvadili. Za taj slučaj očevici vele da je događaj kao jeziva scena iz filma. Na granici nemogućeg. Igor Lugonjić takođe važi za jednog vozača koji preferira brzu vožnju. Jednom je izazvao saobraćajni udes kada mu je pješak istrčao na crveno. A drugi put je sa ceste pokupio komšijinog psa. Vanesa je imala bezbroj udesa. Kaže da je “nosio” mladelački adrenalin, dok je sada, tvrdi, smanjila brzinu.
Sadik Pašić vozi spavajući. Bukvalno u vrijeme vožnje spava. Branka je tu da mu sugerira na neke nepredvidive momente i, samo jednom za sve te godine koliko vozi, je skliznuo sa ceste a na sreću sve je prošlo bez ikakvih odšteta i ozljeda. Sa ceste je sletio u jarak i Halid Bešlić. Epilog pomenutog udesa svima nama je poznat. Na sreću “konačnica” je poklonila njemu ono najdragocjenije a to je život.
Nažalost, velikom broj estradnjaka život je skončao upravo u osobnim automobilima prilikom vožnje. Razlozi su “pobjeda” umora, neispavanost ili pak neprilagođenosti brzine uslovima na putu ili je možda “presudni” faktor bio u rukama vozila iz suprotnog smjera.
Znači da automobil taj estradni prestiž i njegova vrijednost nisu bitni. Možda bi bilo bolje da pjevači kupuju bar malo jeftinija vozila, tako bi zasigurno bili odmorniji. Nedavno mi reče jedan pjevač vozeći se s kraja na kraj Bosne, s tezge na tezgu u dva dana, “umalo nisam zaspao za volanom. Sjetio sam se pokojnog Luisa i rekao sam sebi od večeras prikoči”.
