Karijera Šekija Turkovića traje već decenijama, a malo ko zna da pjevačev put do uspjeha nije bio nimalo lak. Otpjevao je brojne pjesme koje su postali vanvremenski hitovi, ali za razliku od mnogih kolega svoj život nikada nije pretočio u stihove.
-Nikada nisam snimao pjesme iz svog života, nekako su slučajno dolazile takve teme i kada sam snimio ploču „Čovek sa srca dva“ 1989. godine prozvali su me medicinski fenomen. Ali definitivno medisjki najpopularnija pjesma je „Poslednji boem“- istakao je Šeki za Grand, a potom se osvrnuo na svoje početke.
-Moj početak je bio vrlo trnovit i težak. Došao sam u Beograd 1974. godine u februaru i zaposlio sam se u jednoj firmi kao fizički radnik, pa sam počeo da pjevam. Pjevao sam u „Tri golubice“, tada je to bio jedan restoran na starom smederevskom putu, radio je svako veče i tu sam se nagledao lijepih i dobrih tuča. Poslije sam promijenio orkestar poslije par godina i počelo je snimanje prve ploče.
Njegova karijera je pravi primjer da se kvalitet i istrajnost uvijek isplate. Uprkos vrtoglavoj slavi ostao je skroman i prizeman što je danas prava rijetkost.
-Kada sam postao neko ime u narodnoj muzici moja porodica se baš ponosila sa mnom. Slava i pare me nisu ponijele i nisam pravio neke scene kao neke moje kolege. Volio sam život kafane i žene, volio sam da izađem sa društvom i da popijem, ali da se ponesem kao neka zvijezda to nikad. Nikad nisam koristio to što sam ja Šeki Turković, to nikada u životu sebi ne bih dozvolio – rekao je Turković i priznao da je postojao momenat u karijeri kada je poželio da odustane od svega i mikrofon okači o klin.
-Kada je počeo prokleti rat u Bosni i Hrvatskoj izgubio sam mnogo novca i popularnosti u to vrijeme, ali sam htio da bacim mikrofon i da ne pjevam više u životu. Zahvaljujući mojoj supruzi nisam to uradio, uvijek mi je govorila da će se sve smiriti srediti i tako je bilo, Boga mi. Za to vrijeme sam pjevao romske svadbe u Italiji i bilo je dosta naporno, ali i korisno.
