Hasan Dudić nedavno je ispričao da nije uspio da dobije nacionalnu penziju i da posljednjih godina živi na rubu egzistencije. Kako je tada istakao ima ogromne troškove i jedva uspjeva da pokrije račune.
– Poslije dugogodišnje borbe da ostvarim nacionalnu penziju ništa mi više nije ostalo, nego da štrajkujem glađu ispred neke ustanove u centru grada. Poslije nesreće koja me zadesila prije nekoliko godina otišao sam u invalidsku penziju, ali to ne može meni da pokrije ni troškove infostana. Šabanova Goca i Sanela me često zovu da pitaju da li mi nešto treba. Prije bih umro nego njima da tražim novac, ne zato što me je sramota, već zato što želim da se izborim za svoj dinar.
-Štrajk je jedina mogućnost da neko obrati pažnju na mene, a ja sumnjam da me namjerno diskriminišu, jer sam nacionalna manjina. Neko sam ko se, pored muzike, mnogo borio za prava nacionalnih manjina, a to nastavljam da radim i danas. Ne upirem prstom ni u koga, pogotovo ne na ljude koji su u poslednje vrijeme ostvarili pravo na nacionalnu penziju, ali ima onih koji su je dobili, a imaju manje zasluge od mene – pričao je Hasan Dudić.
– Precrtali su me tamo gdje sam odlazio da se žalim, bez objašnjenja zašto je nisam dobio. Ni od moje Zlate nikada nisam zajmio novac, čak sam ja nju učio davno kako da dođe do penzije, a ja sam izvisio. Pričao sam joj da na vrijeme sebi sve uplaćuje, pa se snašla. Mi smo naši, ali ja ne bih da mi neko pomaže. Mnogo se sekiram, padam od sekiracije po ulici i non-stop sam pod lijekovima. Mene je korona dotukla, a pijem više vrsta lekova, pa vi vidite šta meni ostaje od novca kad platim račune, pa lijekove. To je jedan užas. Kad imam novca, i mačke piju vino, a kad nemam, ješću kilo hljeba i mleko tri dana. Zbog toga kupim lijekove koje mogu, a ne sve koje mi je doktor prepisao. Veliki su troškovi – rekao je.
(Express/ Republika)
