Postoje mnoge legende o kojima je teško pričati, teško pisati. Legenda o legendi Tomi Zdravkoviću kao da nikada neće biti ispričana do kraja. O njegovom pjevanju publika je davno rekla svoj sud, Toma nije pjevao na kvarno, pomjerao je granice emocija.
Njegove pjesme nisu bile imitacija života, već život, otovren i surov.
Junak novokomponovane tragedije.
Na scenu je uveo novi način života, zaljubiti se, nesretno se zaljubiti, napiti se, napisati pjesmu, otpjevati tu pjesmu, dotaći vrh, dotaći dno i….ponovo sve ispočetka.
Brojni brakovi, bezbrojne ljubavi, bolest, uludo potrošen novac, putovanja, sreća “na kapljku”… doveli su Tomu u veoma nezgodnu poziciju, postao je lider. Umorni lider.
Lideri se oslanjaju na narod, a narod Tome Zdravkovića sastojao se od intelektualaca svih kategorija, radnika i seljaka, djevojčica i njihovih mama, umornih alkoholičara i apstinenata “u pokušaju”.
Život Tome Zdravkovića ima sve elemente prave holivudske drame, ili možda bolje rečeno-psihološkog trilera. Prozvan “kralj kafane” i “posljednji boem” upoznao je u svojoj karijeri sve što se upoznati moglo. Neslućene visine popularnosti ali i dno života, neimaštinu ali i ogroman novac, novac koji mu je nehajno odlazio iz ruku. Život prošaran žestokim sudarima sa alkoholom i kockom. Sve do smrti ostao je zanesenjak i zaljubljenik u kafanu.
Mnogo toga se ima reći o Tomi Zdravkoviću. Od pjesama “Umoran sam od života”, “Danka”, “Branka”, “Dotak'o sam dno života”, “Sliku tvoju ljubim”, “Ciganka”, “Tamburaši, tamburaši”, “Ispod palme na obali mora”, “Prokleta je ova nedelja”, “Dva smo svijeta različita”…do euforičnih nastupa i zakletvi kafanskih gostiju i da je tu kraj priče, potop, tačka.
Rodio se u selu kod Leskovca 1938 godine. Odrastao je u siromaštvu kao jedno od petero djece. Mada je bio svjestan svog muzičkog talenta estradna scena tog doba nije odmah prepoznala njegov potencijal.
Pronašla ga je Silvana Armenulić na jednoj klupi u Beogradu. Bio je sam, bez novca.
Silvana mu je pomogla da stane na noge, a on joj je zauzvrat, jer mu je omogućila nastupe na njenim koncertima, napisao i poklonio pjesmu “Šta će mi život bez tebe dragi”.
Ubrzo nakon toga započeo je samostalno nastupati po kafanama, a njegove pjesme preko noći postaju hitovi.
– Naš svijet često misli da je pjevanje u kafani nešto ružno, da tamo ljudi jedne druge udaraju flašama u glavu. A, ljudi u kafanu dolaze zbog pjevača i pjesme. Zato je meni bila čast da iz Leskovca odem u Sarajevo i tamo pjevam u hotelu “Evropa”. Tada je bilo pjevača, a radio, televizija i štampa se nisu mnogo “bavili” narodnjacima. Ljudski je bilo sanjati o slavi. Sjećam se, pjevao sam sa Džimijem Stanićem i Ivicom Šerfezi početkom šezdesetih. Mene djeca okupirala i traže autogram. I odmah puče priča “ima neki ludi pjevač koji daje autograme”. Počeli ljudi dolaziti i tržiti autogram. Sarajevski mangupi su me tek kasnije rekli da sam ustvari predmet zajebancije. E, zbog toga i zbog takvih ljudi ja volim Sarajevo – pričao je Toma.
Jedno vrijeme živio je u Kandi ali se brzo riješio “tog belaja”.
– Znao sam da neću pjevati u “Hiltonu”. Ljudi koji su me slušali bili su pažljivi i obzirni dok me nisu izgustirali. I tada sam bukvalno dotakao dno života.
A Beograd. Tamo su u kafani “Stadion” po mjesec dana ranije tražile rezervacije.
Toma Zdravković. Bio je čovjek koji bi jednog dana bio ekstremno bogat, a već sljedećeg nije imao išta.
Pričalo se i priča se da je za noć znao izgubiti i po 80. 000 maraka na kocki. Znao je reći da nikada nije sam sebi valjao. Trošio je život onako momački, živio ga je brzo kao da će mu nešto pobjeći. Umro je 1991 godine u 53-oj godini.
Ni danas kafana ne može bez njegovih pjesma. Pjevaju je svi, i bogati i oni drugi, i školovani i oni drugi i oni kojima je život kao bajka i…..oni koji su dotakli dno života. Bez Tomine pjesme kafana ne može. I neće!
