U posljednih nekoliko godina neprekidno slušamo priče o neregularnom diskografskom tržištu, piratima, o nepostojanju velikih diskografskih kuća u Bosni i Hercegovini. Nekad se neko i “prevari” pa u priči o pomenutom spomene se i nekadašnji gigant “Diskoton”.
Najprofitabilnija disko-kuća svih vremena uništena je početkom rata. I danas se na nekadašnjoj prvoj liniji odbrane Sarajeve u Pionirskoj dolini nalaze ruševine ovog muzičkog diva. Tužno je bilo gledati prošle sedmice zgradu “Diskotona”. Po riječima prisutnih prolaznika tu je samo pas po imenu “kako ga god zovneš”.
Rukovodeći kadar ove kuće se odmah po njenom uništenju počeo odnosti prema “Diskotonu” kao prema nečemu što nikada nije ni postojalao. A, postojalo je, itekako. Ova kuća je ostavila neizbrisiv pečat u tadašnjoj jugoslovenskoj pa i balkanskoj diskografiji.
Ovaj gigant rastao je zajedno sa Sarajevom i sarajevskom muzičkom scenom koja nije imala ništa osim nevjerovatnog potencijala i duha da ponudi konkurenciji. I uspio se “Diskoton” razviti u vodeću kuću na prostorima bivše države.
Ostalo je zabilježeno da su za ovu sarajevsku disko kuću svoje visokotiražne albume snimali “Bijelo dugme”, “Indexi”, Zdravko Čolić, Lepa Brena, Halid Muslimović, Halid Bešlić, Haris Džinović, Hanka Paldum, Vajta, Safet Isović, “Zabranjeno pušenje”, „Hari Mata Hari”, „Merlin”, „Bombaj štampa”, Ferid Avdić, Džej, „Bolero”, “Valentino”, Zorica Brunclik, Amela Zuković……
Razne kompilacije sa zaštitnim znakom “Diskotona” stizale su sa svih strana i svi su šutjeli. Ono najvrijednije što je ova kuća imala nije bilo u mašinama, zgradama….
Imala je u proizvodima, u pjesmama, ljudima.
I dok se u Sarajevu i danas, doduše rijetko, raspravlja o pravnom nasljedniku “Diskotona”, o tome kako dići na noge ovu firmu, o donacijama koje nikada neće doći…. naša diskografija stoji na sporednom kolosjeku. Ono što smo mi nekada uzdignute glave prodavali drugima, danas drugi prodaju nama.
Sarajevski “Diskoton”, nekad bilo sad se (ne)spominjalo.
