Dok uživa u popularnosti koja joj se desila preko noći, mlada muzička zvijezda sijeća se gorkog iskustva iz djetinjstva kada je sa svojom samohranom majkom nakon razvoda roditelja često trpjela poniženja okoline.Pjevačica Aleksandra Prijović može da se pohvali kako je sa samo dvadeset dvije godine postigla mnogo u životu. Ima uspješnu karijeru, svoj stan, ličnog vozača, ali i ono što je njoj najvažnije – ljubav svog dečka Filipa Živojinovića. Međutim, njen život nije uvijek bio ružičast. Aleksandra je od malih nogu željela da ima porodicu na okupu. Njeni roditelji Borka Mihajlović i Nedeljko Prijović razveli su se kada je imala samo tri godine. I to nije sve. Zvijezda Granda priča o poniženju koje je kao mala doživjela u školi samo zato što je govorila o svojoj želji da bude pjevačica.
-Da život nije bajka shvatila sam dok sam bila mala. Mama i tata bili su u velikoj ljubavi koja se, nažalost, ugasila tri godine nakon mog rođenja. Razveli su se i ostala sam da živim sa majkom i djedom u Belom Manastiru u Hrvatskoj. Tata je ostao u Srbiji sa svojim roditeljima, bakom Bosom i Đurom, koji su mi mnogo nedostajali. Uvijek kada bih odlazila kod tate, oni bi me čekali na granici i vodili pravo u šoping. Radili su za male plate, ali željeli su da mi ispune sve želje- počinje Aleksandra i dodaje:
-Bila sam mala da bih shvatala težinu razlaza svojih roditelja, ali sijećam se da sam se pitala: “Zašto tata nije uvijek s nama”. Odrasla sam sa samohranom majkom koja se lavovski borila za nas, a mislim da bi sve bilo drugačije da su ona i tata ostali zajedno. Nažalost, bilo je teških situacija, često su se svađali i zato su odlučili da se rastanu. Nekad pomislim da je bolje što nisu zajedno nego da sam svakodnevno prisustvovala neprijatnim scenama. Djeca to obično teško podnesu, ali sve bih dala da je njihova sudbina bila drugačija. Jer, nema ništa ljepše od toga kada je porodica na okupu- priča pjevačica kojoj je teško padalo i to što je praznike provodila rastrzana između oca s jedne strane i majke s druge.
-Najteže mi je bilo kada dođu novogodišnji i božićni praznici. Svi drugari bili su sa svojim roditeljima, ali ne i ja. Čas sam bila kod mame, pa kod tate, a željela sam da budemo zajedno. To mi je uvijek bila boljka. Ne bih da zvučim patetično, ali znam da su mnoge porodice doživjele slične situacije. Imala sam ljubav voljenih, ali vremenom sam shvatila kako moramo da budemo razdvojeni. Kao mala nisam uspjevala da budem s obje porodice, što sada kada sam odrasla lakše kombinujem opisuje pjevačica.Kao mala Aleksandra je doživjela poniženje netipično za djecu tog uzrasta koje pamti i dan-danas.
-Okruženje u kom sam živjela bilo je nemilosrdno prema meni, ali i mojoj majci. Vrijeđali su nas i ponižavali bez ikakvog razloga. Stalno su nam govorili grube riječi koje su me povrjeđivale. Tako je bilo i u školi. Djeca su mi govorila da sam ovakva ili onakva. Bila sam mala i to me je baš boljelo. Svi su se međusobno družili, samo sam ja imala jednu drugaricu. Riječi koje su mi upućivali jedino su mogli da čuju od svojih roditelja, a ja sam se uvijek pitala zbog čega je to tako kada im ništa nažao nisam uradila. Željela sam da budem kao oni, da se lijepo igramo i družimo. Nažalost, tek kad sam postigla nešto u životu, sjetili su se da postojim. Naravno, ne zamjeram im, sve razumijem, ali nije bilo prijatno ni meni ni mojoj majci. I ona je na svojoj koži mnogo puta čula uvrede upućene na svoj račun koje su je probadale kao mačem. Svima je izlazila u susret i pomagala koliko je mogla. Za svakog je imala lijepu riječ, a ljudi su je ogovarali iza leđa. Milion puta sam bila prisutna kada su je povrijeđivali. Poučena tim iskustvom i meni je često govorila kako ću i ja doživjeti da jednog dana o meni loše pričaju, ali da u tim situacijama samo okrenem glavu na drugu stranu i pravim se da ih ne primjećujem jer će me ta zloba samo povrijediti-Ipak, Aleksandra je sve to prebrodila zahvaljujući porodici.
-Bez njih ništa ne bih uspjela u životu. Mama, tata, baka i djedovi uvijek su mi govorili kako je u životu najvažnije da budem dobar čovjek. Majka je čak zbog mene prestala da pjeva. Kada sam krenula na takmičenje za Zvezde Granda, ona bi otkazala svoj posao da bi mene vozila za Beograd. Gazda lokala u kojem je pjevala često ju je pitao da li hoće da bude vozač ili pjevačica. Mama nije željela da me napusti, pokupila je svoje stvari, ostavila posao i posvetila se mom takmičenju. Othranila me je, pomogla mi u životu i sve je uradila kako meni i djedu ništa ne bi falilo. Sijećam se kako sam pričala da ću jednog dana napraviti nešto u životu, a mama mi je vjerovala. Kad bi se desilo da iz nekog razloga posustanem i padnem, ona bi me samo pomilovala po glavi i rekla: “Jao, kad ja postanem zvijezda”. To mi je davalo vjetar u leđa. Na svemu sam joj zahvalna. Naravno, i tatu volim najviše na svijetu. On mi je oduvijek bio velika podrška, kao i baka i djed– kaže pjevačica.Ali, pored njenih roditelja ona i od porodice svog dečka Filipa ima veliku podršku.
-Oni su predivni ljudi, super se slažemo i mnogo ih volim. Kada svojoj majci pred nastup pošaljem fotografije kako sam se obukla, obavezno pošaljem i Filipovoj mami Zorici jer volim da čujem i njeno mišljenje. Filipova sestra Iva, kao i braća Mario, Viktor i Stefan, zaista su super i baš se lijepo slažemo. S druge strane, Boba je sjajan čovjek, uvijek me pohvali i kaže da samo tako nastavim. Sa Brenom takođe imam odličan odnos i drago mi je da funkcionišemo kao velika porodica-zaključuje Aleksandra.
