Otmica Stefana Živojinovića odigrala se 2000. godine, ali sin Lepe Brene i Bobe Živojinovića ni danas nije zaboravio ovu užasnu životnu traumu.
Najteži životni udarac Brena i Boba doživjeli su tog novembra 2000. godine. Njihov osmogodišnji sin Stefan otet je ispred porodične kuće na Bežanijskoj kosi. Godinama porodica o detaljima stravičnog događaja nije govorila u javnosti, a otmica Stefana Živojinovića ponovo je aktuelizovana, kada je Brena konačno smogla snage da progovori o ovoj rani, koja još uvijek krvari.
-Javili su nam da Stefana možemo otkupiti na dva načina, i to živog za 2.500.000 tadašnjih njemačkih maraka ili mrtvog za pet miliona. Rekli su i da će nam, u slučaju druge mogućnosti, slati dio po dio Stefanovog tijela… U cijelom životu nikad mi se nije dogodilo ništa strašnije, niti bolnije. Mislila sam da ću poludjeti i da nikada više neću biti normalna osoba. Molila sam Boga da mi sačuva psihu. Molila sam se za sve nas, ali prije svega da moje dijete nema psihičke posledice – rekla je.
-Ne želim da ulazim u detalje jer je to priča kojoj nema kraja. Kada bih vam sve ispričala, svi bismo plakali i ježili se, ne bismo se osjećali dobro. Ta rana je zašivena. Dobro zašivena, neće pući, niti krvariti. Ali ostala je duševna bol u svima nama za koju ne postoji lijek. U današnoj medicini možete promijeniti srce, koleno, izvaditi tromb, operisati mozak… Ali kada se psiha naruši, veoma je teško vratiti se u normalu”.
O ovom iskustvu prije nekoliko godina govorio je i sin Lepe Brene, otkrivši da je uprkos svojim godinama svakog trenutka bio svjestan šta mu se dešava:
-Plašio sam se da će mi to biti poslednji dani u životu. Imao sam samo osam godina, ali sam bio vrlo svjestan opasnosti. Osjećao sam neopisiv strah. Tu si gdje si, ne znaš šta će biti. U jednom momentu sam se samo pomirio sa situacijom, jer sam shvatio da ništa ne mogu da uradim. Ipak, iz tog strašnog iskustva izvukao sam jednu važnu pouku, naučio sam da cijenim svaki dan i trudim se da ga maksimalno iskoristim, jer nikada ne znam koji će mi biti poslednji. Uglavnom, pobijedio sam traume, iako su nam svima u porodici u dubini duše ostali neki strahovi – rekao je Stefan.
-Što ti je teži put, bićeš jači! Glupo je da ja to pričam, kada je moj život uglavnom bio med i mlijeko, a otmica mi je najveća trauma. Ipak, nisam ja kriv što sam se rodio kao sin Lepe Brene i Bobe Živojinovića… Neću da me pamte samo po tome što sam bio otet, nego po mom glasu, mojim pjesmama… Neću da me bilo ko sažaljeva, neću da budem bilo kome “jadan” – zaključio je tada Stefan.
(Express/cdm.me)
