Nedavno je u Kući sevdaha promovirao svoju novu kompilaciju jedan od najboljih živućih sevdalija stare generacije, Arif Alajbegović. Svi prisutni, pa oni koji su događaj pratili putem malih ekrana, kažu da je bio događaj za pamćenje. Prelijepa interpretacija starih izvornih bosanskih pjesama, pa i umirujuća atmosfera bez agresivne reakcije publike koja je nešto što u posljednje vrijeme prati sve muzičke događaje, bila je razlog više za uživanje.
I sve je to tako teklo dok se Arif nije našao u okruženju svojih dragih prijatelja u intimnijem društvu na “partiji” ćaskanja šta je nekada bilo. Naime, Arif važi za jednog od jako simpatičnih ljudi koji kada priča u svom fondu riječi najviše koristi stare bosanske izraze.
Tako je bilo i ovoga puta pa smo iz pregršt njegovih dječačkih dogodovština koje su bile izdvojili jednu od koje su svima tekle suze na oči. Ne kažemo da nećemo ubuduće izdvojiti još koju simpatičnu Arifovu priču, ali sada ćemo ispričati ono čemu smo se najviše nasmijali a to je priča kako u njegovo vrijeme djeca nisu imala sanke, klizaljke i bobove, nego su se, kako kaže Arif, “talizali u tefsijama” a za grupna “slijetanja” niz strmi Bistrik koristili su basamake (merdevine).
– Nas sedmero – osmoro smo potkovali basamake lastrom, zadnji je bio kormilar i hopa slijetali niz Bistrik. A na dnu bila je jedna mala kućica od ćerpića i mi hop uletismo svi u kuću ljudima kroz duvar (zid) – pričao je Arif dok su svi oko njega u suzama sa grohotnim smijehom ga slušali, ali i zapitali šta ljudi na to?
Šta će, kaže Arif, nije to bilo vrijeme kada su ljudi kleli, udarali, vrištali, tukli se, nego svaki događaj u miru i smireno dočekivali.
– I kada smo kroz zid uletili ljudima koji su sjedili na minderu, žena je sasvim smireno rekla kao da smo ušli na vrata: “Ah, dragi Allahu, ove hašarijaste djece” Na tom se sve završilo. Sutradan su sami napravili zid, niti su tražili roditelje, niti su nas rezilili – kazao je Arif koji i sam dok priča priča smireno jer je u njemu ostalo one nekadašnje smirene bosanske naravi.
