Da su turbulentna estradna vremena nastupila još od kraja devedesetih godina i početka novog vijeka to nam je svima jasno. Hiperprodukcija je uzela maha, kvalitet pao na najniže grane dobrog ukusa, ali da su u svoj toj priči izgubili kompas i sami pjevači to nas vrlo često i iznenađuje.
Ne čudi nas kada pjevač mlađih generacija sebe naziva zvijezdom pojavivši se nekada na televiziji ili se oglasi na radio talasima. Oni su, znamo mi i svi oni koji prate muziku, dugi niz godina od danas do sutra, njihove pjesme su šlageri sezone, možda i kraće, a oni ako ne naprave novi hitić naprosto nestaju iz muzike i sa estrade.
Čudno je samo da oni koji imaju hitove, evergrine, dobre pjesme koje će ostati u fono zbirkama kao što je izvorna pjesma ponekad tako kazuju nešto što nije realno. Kazuju kako su koncerti ono što oni rade i što su radili. Jedan od najsvježijih primjera je Miroslav Ilić koji je s punim pravom, možemo reći, zvijezda koji to dokazuje na svojim solističkim koncertima u mjestima na koje nije kročio niti se oglasio uživo gotovo pa dvije decenije. Vrlo često “napada” u svojim izjavama mlade kolege i novi turbo muzički pravac sa ponekad i vrlo oštrim rečenicama.
Voli da kaže da on ne bi ovo ili ono, a mi koji pratimo pomno svaki korak svakog pjevača znamo i šta ko radi, gdje radi i kako radi. Miroslav nije da je uvijek pjevao na koncertnim scenama, pjevao je on u prijeratnom periodu po sarajevskim kafanama, restoranima, ali i u Domu mladih i sportskim dvoranama.
Pjevao je on u poratnom periodu u istim takvim objektima, pjevao je čak i sunet u jednom od novopazarskih hotela, zajedno sa Hankom Paldum. Znači, pjevao je kao što pjevaju i svi pjevači, što će reći da nema razloga da nekoga kritikuje ili drži lekcije kako vole da šapuću njegove kolege po estradnim kuloarima. Dodali bi mi da Mirolsav važi za jednu od neprevaziđenih srbijanskih interpretatora sa velikim brojem hitova i koji nije tražio potporu ni u jednom od osnovanih diskografija. Ostao je vjeran PGP RTS-u i to je za svaku pohvalu.
