Jesen devedesete, tmurna, depresivna, u očekivanju neke zloslutnosti koja je lebdjela u zraku. Sjedio sam na Ilidži za velikim stolom, gdje su znali doći ljudi koji su nešto radili oko muzičke scene.
Za tadašnja primanja i način života bilo je najnormalnije sjesti na “Bosna Expres” i doći u Sarajevo na nekoliko dana ili uzeti vlak do Zagreba, Rijeke, Maribora…
Te godine je smrdjelo nešto oko tih puteva i pruga, znali smo da će se dogoditi nešto ružno. Po Srbiji i Crnoj Gori je hodao onaj stampedo od mitinga, od kog su svi drugi narodi okretali glave, u Hrvatskoj je pobijedio HDZ, u Bosni nacionalne stranke.
Da će biti belaja svakom je bilo jasno ali smo mi koji smo hodali vani i mislili da niko nije baš toliko lud da takvu zemlju rastura zaozbiljno. Mislili smo da će se u nekom Ličkom ili Slavonskom selu gadno potući motkama, da će biti polomljenih udova i krvavih glava, da će se dignuti nevidjena larma ali da će razboriti ljudi iz zemlje i svijeta doći i ugasiti požar. Nismo mogli vjerovati da će nekom pasti na pamet ideja o tom “humanom’ preseljenju, koje se pretvorilo u progone i zvjerstva.
Za stolom smo se tog dana našli moja malenkost, Bane Lokner – muzički kritičar, Darko Budna – novinar iz Zagreba, Džoni Štulić, Brega sa dvije trebe i još nekoliko ljudi kojima sam zaboravio indentitet.
Moram reći da je Brega imao novac i tada ali imali su ga i drugi pa nisu mogli biti takav ljepak za žensku populaciju. Imao je ono „nešto”…Nikad nije zvao ture ali je dovodio žensku „radnu snagu” na derneke u neoganičenim količinama, zbog čega je uvijek bio rado viđen.
Sjećam se dobro da je Džoni govorio kako mu je dosta svega, naročito rock&rolla. Po njemu je tada sve izgubilo smisao, bio je razočaran u ljude općenito, tako da se nisam iznenadio kad sam čuo da je otpeljao za Holandiju čim je „počelo”.
– Šta ja tu imam svirati i kome? Svi se dijele na neke tabore, pod neke zastave meni strane. Neću više nikad svirati, naročito na koncertima, nema to nikakvog smisla. Obući ću bijelo odijelo okupiti trubače crne kao ugalj i samo im dirigovati i kititi po zasluzi… – znao je reći.
Džoni nije nikad ostvario svoju zamisao ali Brega koji se tad smijao, dobro je iskoristio ideju i još bolje je naplatio…u vidu “Orkerstra za svadbe i sahrane”.
