Evo, konačno, da se malo pomjerim u Art kući sevdaha. Zastat ću pred odjeljenjem koje pripada sjajnoj, slavnoj i dragoj Bebi Selimović.
Zastajem, dakle, pred Bebom i ponovo, kao i onda kada sam je prvi put vidio uživo, ostajem bez daha. Bilo je to jednog decembra u Domu garde u Beogradu, ja mladi novinar, a ona Beba, žena fascinantne ljepote i očaravajućeg glasa. Bile su lijepe i Zehra, i Merima, i Zilha (Silvana), lijepa je i inspirativna i Bahrija, i Hanka i Mersa, ali pred ljepotom Bebe Selimović ostajalo se sleđeno i iszgubljeno kao u najboljim animiranim filmovima.
Uz to, Beba je bila i ostala vrhunska interpretatorka sevdalinki i tome ostajala vjerna tokom cijele bogate karijere, pa i onda kada je pravila povremene i vrlo uspjele izlete u vode takozvane novokomponovane pjesme: „O šuti šuti sad srce moje”, a naročito pjesma „Konja kuje brate Sulejmane”. Novokomponirani pjevački čudotvorci bi rekli: nema dalje. Dalje se šuti i uživa.
Ja šutim pred njenom uvećanom fotografijom u Art kući sevdaha i razmišljam da li je ova raskošno obdarena narodna umjetnica mogla u karijeri napraviti i više od onoga što je napravila. Razmišljam o tome, a, zapravo, ne znam šta je to više. Sa svojim očaravajućim izgledom i izuzetno prijatnim glasom mogla je ploviti svim muzičkim vodama. Slušao sam je i kada pjeva akapela, dakle bez ikakvih muzičkih instrumenata. Tada mi se činilo da tome veličanstvenom glasu i nije potrebna muzička pratnja. Ako je ljudsko grlo zaista instrument nad instrumentima, onda je Svevišnji u Bebino grlo instalirao čitav jedan simfonijski orkestar u kojem prvu violinu svira njen muž Dževad Šabanagić. Veličanstveno.
Godinama je Beba Selimović pripadala samom vrhu interpretatora naše bosanske gradske pjesme – sevdalinke. Doduše, umjesto godinama mogao sam reći i decenijama, ali iz čisto džentlmenskih razloga izbjegao sam decenije. Uz toliki pjevački staž i takvu nesamjerljivu popularnost i omiljenost nije išao i odgovarajući broj diskografskih i komercijalnih ostvarenja.
Nekoliko je razloga koji opravdavaju tu činjenicu. Prije svega Beba Selimović se od samih svojih početaka formirala kao radijski pjevač, kao solista tadašnjeg Radio-Sarajeva. Jednom prilikom mi je rekla da je na početku njene pjevačke radijske karijere bila pomalo i sramota snimati ploče i ići na neke tezge. Drugi razlog je što je Beba veoma brižljivo birala repertoar u kojem nikada nije povlađivala ukusu publike rurarlnih, nego urbanih struktura.
Pred Bebom se gubio dah. A ona je pjevala. Beba je dobro pjevala. Priznajem, kada sam ju prvi put izbliza vidio, zadrht'o sam “…k'o list na jablanu”, zanijemio, grlo mi se naglo osušilo. Nisam mogao progovoriti. U sebi sam tada pomislio, a i sada, četiri decenije poslije toga prvog susreta, počesto pomislim kako dragi Bog ponekad nekome dadne sve, a nekome samo pomalo. Bebi je dao sve što se jednoj ženi može dati.
Kako je Beba pjevala? Kako danas pjeva? Malo je reći da Beba pjeva. Ona, poput rahmetli Himze Polovine, pjesmu donosi. Evo ovako, kao pregršt vode sa izvora dobrote u vrijeme ćelopeka. Njena je pjesma, zapravo, kao prve kapi infuzije poslije narkoze i poslije sna na vlažnom i zgnječenom jastuku od inleta i od perja…
