Još sam u prvim sobama Art kuće sevdaha u kojima se čuva uspomena na velikane – tumače naše sevdalinke. O svakom od tih tumača već sam ponešto progovorio ili ću tek progovoriti pokoju riječ.
Međutim, i u današnjoj rubrici, kao i u nekoliko prethodnih, govorim o tumaču sevdalinki koji je, možda i nehotično, izostavljen iz prve postavke odjeljenja u jedinstvenom muzeju. Boljega tumača sevdalinki u njegovoj generaciji od njega nema, a kako se nepovoljno i zlokobno događaji odvijaju, bojim se da tako dobroga, a pogotovo boljega od njega, niti ima niti će biti na horizontu. On je Ferid Avdić i uz njegovo ime ide poštovanje, oduševljenje, a neodmjereniji bi rekli i divljenje.
Ferid Avdić je još mlad da bi ga se moglo svrstati u veterane narodne muzike, a tako je dugo i tako zapaženo u njoj prisutan da mu je i tamo, među veteranima mjesto. Ovaj daroviti čovjek u mnogima od nas grije nadu da sevdalinka – kao vrhunac usmenog stvaralaštva našeg naroda (naših naroda), i kao muzička tvorevina nije osuđena na nestajanje.
Od svih profesija koje poznaje moderni svijet nema sujetnijih ljudi, nego što ih se, uz dobar i čestit svijet, okupilo među pjevačima. Toliko ružnoće iza leđa jedno o drugome govore da to čovjek ne može smjestiti u glavu kad bi u njoj imao hard-disk sa najvećom memorijom. To vam govori čovjek koji se u tim pjevačkim krugovima sa oprezne distance kreće bezmalo pet decenija.
Ima jedan iz te svjetine o kome se ne govori loše. To je junak ove priče. O njemu nisam čuo ružnu riječ. Naprotiv. Ljudi iz njegove branše, ali i muzički sladokusci u njemu su od početka prepoznali vanserijskog pjevača rijetke muzikalnosti i ljepote glasa kakav se urijetko rađa. Pjevači, svi odreda, za Ferida Avdića kažu: “Pjeva slatko.” A ja kažem: Ferid Avdić pjeva veoma dobro. Mogu samo da žalim što je u Bosni danas malo onih koji su mu u bilo čemu slični.
Koje se njegove interpretacije posebno izdvajaju? Sve. Ovaj čovjek nije ništa loše otpjevao. Ne diram novokomponirane pjesme u kojima on, da bi preživio, izgleda, veoma dobro pliva. Govorim o našoj tradicionalnoj bosanskoj gradskoj pjesmi sevdalinci. On se jednako uspješno nosi sa veoma kompliciranom pjesmom kao što je Mujo Đogu po mejdanu voda, kao što nas s lahkoćom vodi kroz pjesmu Na livadi, na serdžadi ili Pod Tuzlom se zeleni meraja.
Jedna od najvećih odlika ovog izvrsnog tumača sevdalinke, jeste, moglo bi se čak reći, pretjerana skromnost. On sam kao da nije svjestan mjesta koje bi mu po svim kriterijima; ljudskim i estetskim, moralo pripadati i koje mu, zapravo, pripada u sferi reproduktivne umjetnosti. Ni njega za sada nema u Art kući sevdaha. A ako je iko iz njegove generacije zaslužio da se nađe u tome jedinstvenom muzeju pjesme, onda je to prije svih upravo on – Ferid Avdić.
Kada govorim o njegovoj ljudskoj skromnosti, onda pokatkad razmišljam o njemu čije se skromnost pomalo reflektuje i na njegovu pjevačku nenametljivost. Pjevao je on i novokomponovane pjesme, bio u vrhu, ali ga, čini se, popularnost koja uz to ide nikada nije pretjerano zanimala. On se uvijek vraćao svojoj temeljnoj pjevačkoj ljubavi – sevdalinci koju tumači savršeno.
Rekoh li, u sujetnom pjevačkom svijetu nema pjevača koji će na bilo koji način osporiti ovog, mogu s razlogom reći, već sada pravog velikana u oblasti narodne muzike. On je drag čovjek, voli se sam od sebe, dakle, upoznaš li ga, ne možeš ga ne zavoljeti, a čuješ li ga kako pjeva, ne možeš ne reći; to je savršeno.
Stoga, kao čovjek koji sa svojim skromnim mogućnostima i iz ljubavi prema sevdalinci pokušava spasiti što se spasiti može, smatram da će biti velika šteta ako ovaj daroviti čovjek sada, dok je u naponu pjevačke snage, ne snimi za arhiv Javnog RTV servisa BiH neke pjesme koje je jedino on kadar donijeti na pravi način, a to znači – dobro. Neka ostane divni trag za neka sretnija vremena, jer vrijeme u kojem živimo nije nam baš prertjerano sklono, a našoj pjesmi, našoj almaz-grani – nimalo.
