Potpuno mi je pobjegao naziv ove rubrike. Mislim na bjekstvo kad je riječ upravo o ovoj rubrici koju danas čitate u Express-u. Ovu rubriku ne ispisujem uzgredno, nego sasvim namjerno, ali, priznajem, i uz pogoleme napore, jer pokušavam povesti dvije paralelne radnje kroz jedan tekst, a to mogu samo odabrani i bolji od mene.
Prije nekoliko mjeseci krenuo sam u šetnju kroz Art kuću sevdaha, pa sam, poslije zadržavanja u odjeljenjima velikana poput Himze, Zaima, Safeta, Joze Penave, Nade Mamule… zastao pred nepostojećim odjeljenjima onih kojih tu nema, a trebali bi biti. Ograđujem se; ja mislim da bi tu trebali biti.
O nekim od njih pisao sam u prošlim brojevima vašeg omiljenog lista. Tako sam, dakle, zastao na putu do prostorija u kojima kao eksponati već egzistiraju Beba, Hašim, Zehra, Hanka, carica Emina, Bahrija, Sejo i drugi i druge. Bio sam oduševljen već i samom idejom da se u Šeheru otvori muzej sevdalinke.
Dabome, bio sam obradovan kada je idejni začetnik Art kuće sevdaha, sjajni i slavni glumac, tadašnji ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović, po nekimn svojim, možda i labavim kriterijima i mene uvrstio među, recimo uslovno, zaslužne ljude za očuvanje i baštinjenje sevdalinke.
Lista takvih nije konačna. Ovdje, uz kratki zastoj, pišem o onima kojih nema u Art kući sevdaha i koji će u njoj, vjerujem, zauzeti mjesto koje im pripada. Tu mislim i na one koji nisu reproduktivci, nego čuvari sevdalinke iz akademskog, naučnoig rakursa kao što su, recimo, sjajne intelektualke Hatidža Dizdarević, Đenana Buturović, Lamija Hadžiomerović, pa takvi briljantni intelektualci kao što su Munib Maglajlić, Rašid Durić, Ivan Lovrenović i najčitaniji pisac sa ovih prostora Miljenko Jergović.
Dok tako, čekaju na svoj red i izvrsni reproduktivci poput Aldijane Tuzlak, Ferida Avdića, Muriza Kurudžijue, Reufa Fekovića i tolikih drugih, ovdje želim progovoriti koju riječ o ženi kojoj sigurno pripada jedno od čelnih mjesta u dobrom ešalonu vrhunskih tumača sevdalinke. To je skromna i nenametljiva Vesna Hadžić.
Ona se nigdje ne gura, nego, gotovo iz prisjenka, gradi sjajnu karijeru vrhunske reproduktivne umjetnice. Možda Vesna u sebi pati što se nije našla u prvoj postavci umjetnica koje su zauzele svoje mjesto u Art kući sevdaha, ali u njenom nastupu ne da se primijetiti trag ozlojeđenosti ili povrijeđenosti.
Sklon sam vjerovanju kako ona misli da ima boljih i zaslužnijih. Ja, pak, mislim, da od Vesne Hadžić ima malo boljih i malo zaslužnijih. Ta sugestivna tumačica stanja narodnih duša nema nikakvih prljavih natruha u karijeri koja traje bezmalo tri decenije. To je karijera koja je nastala i koja traje iz čiste potrebe da kao kćerka opjevanog Suljage, svojim savršenim izvedbama sevdalinki, dadne vlastiti doprinos očuvanju sevdalinke, veličanstvene pjesme nad pjesmama.
Iz rodnog Brčkog u najljepši Šeher došla je na studije telekomunikacija. Došla i ostala. Ostala na radost nas koji volimo sevdalinku, koji volimo Vesnu i njenu pjesmu. A svaka njena izvedba sevdalinke je pravo malo remek-djelo.
Kada je svojevremeno na Ilidžanskom festivalu neprolazna Nada Mamula pjevala pjesmu pokojnog i neprolaznog Joze Penave “Na teferič pošla nana”, mnogi su, poput mene samoga, pomislili da to djelo, taj malehnu poetski roman, može otpjevati samo tako velika interpretatorka i niko više. S tom tako komplikovanom, razvučenom, a sjajnom pjesmom, mogla se, dakle, ukoštac uhvatiti samo Nada Mamula.
Pokazalo se da ima još jedna odvažna interpretatorka. To je izvrsna Vesna Hadžić u čijoj izvedbi te Penavine pjesme prepoznajete i ciku-vrisku, i mladost, i neobuzdanost, i prolaznost života i mitketovski žal za mladosti. Sve. Do takvog osjećaja i doživljaja pjesme Vesna nas sa lahkoćom dovodi. Izdvajam tu Penavinu pjesmu, jer je sjajna, jer je poetski strukturirana kao vrhunska lirska pjesma, jer je u muzičkom pogledu kombinacija sevdahlijskih melodija i uzbudljivih poskočica. U svakom pogledu to je prava pjesma, a prava je i izvedba.
Nije, međutim, samo pjesma “Na teferič pošla nana” izvedba po kojoj treba vrednovati i doživljavati veliki izvođački opus Vesne Hadžić. Poprilično rasklimani arhiv državne radio-televizije Vesna Hadžić obogatila je brojnim drugim savršenim snimcima naše tradicionalne pjesme.
Poslije vrhunske izvedbe pjesme “Golube poleti”, koju je zaista vrhunski izvela Silvana Armenulić, i isto tako savršeno Bahrija Hadžialić, ja posebno volim i Vesninu izvedbu te neobične pjesme. A tek njena izvedba pjesme “Kraj tanana šadrvana” u kojoj čujete i žubor vode, i drhtavi glas ropčeta i požudu sultanovog čeda, vi ćete uvijek iznova i pomisliti i reći: Pa to je sjajno! I jeste sjajno. Savršeno.
Opet kažem, ne treba vezivati Vesnino ime samo uz jednu ili dvije pjesme. Za njene izvedbe pjesama “Kraj potoka bistre vode”, “Mlad se Jusuf oženio”, “Sjajna zvijezdo”, “Ko ti, kćeri pokida đerdane”, i za mnoge druge, reći ćete to isto. Sve je dovedeno do kristalne ćistoće, izbrušenosti i savršenstva. To pjeva naša Vesna. To, zapravo, pjeva Bosna i njen najljepši i najreprezentativniji izdanak – Vesna Hadžić!
