Dugo su mi neke dobronamjerne, a neupućene kolege, pripisivale jetku i lucidnu misao o novinarstvu koje je naljepša profesija na svijetu ako se na vrijeme napusti.
Nisam bio toliko lucidan i mudar da smislim takvu sjajnu misao, ali sam u nekoj poodmakloj novinarskoj dobi čuo da je tu misao izrekao profesor Sergije Lukač, jedan od najvećih novinarskih erudita koje sam za života upoznao. Bio je sportista, bio je najobrazovaniji sportski novinar i bio je jedan od briljantnih novinarskih pedagoga i profesora teorije i prakse novinarstva. Imao sam sreću i priovilegiju da sam se mogao smatrati njegovim prijateljem.
Prvu priliku sam iskoristio da ga pitam kada je izrekao tu uzbudljivu misao o novinarstvu. Rekao mi je kako bi i on bio ponosan da je baš tako nešto smislio o novinarstvu, ali nije. Rekao mi je da ta cinična misao pripada Moši Pijade, nekada slavnom novinaru, slikaru, utemeljivaču TANJUG-a i bliskom saradniku druga Tita. Sada, eto, i to znamo, ali ne znamo zašto je ovom autoru potreban ovakav i ovoliki uvod za kaziovanje koje slijedi.
Potrebno je stoga što je u meni opet progovorio onaj staromodni novinar koji je podučavan da svako pisanje mora imati svoj rezon deter, povod, razlog, aktuelnu kopču. Eto, ta kopča je razlog i povod za ovaj tekst. Upravo danas, dok u rukama držite najnoviji broj Expressa, dakle ovoga četvrtka u Bihaću se održava pravi veliki, pa, moglo bi se reći, na ovim nesretnim balkanskim prostorima i jedinstveni festival sevdalinke SEVDAHFEST 2011.
Ono što nisu kadri ili neće da organizuju država, federacija, ministarstva, kantoni, kantonalna ministarstva i općine, kadar je on Dilvad Felić Dado, fajter, hazarder, zanesenjak, entuzijasta, muzičar (vrhunski), muzički producent (vrhunski), ton-majstor (vrhunski), autor oko hiljadu pjesama u narodnom duhu (među kojim ima i vrhunskih), dakle taj bihaćki luđak (u pozitivnom smislu, ako takav smisao uopće postoji), dakle taj bihać luđak upustio se u pomalo samoubilačku avanturu – organiozaciju velikog muzičkog festivala sevdalinki.
Samo za festivalsku scenu ulozio je oko 50.000 KM kojih nema. Svu porodicu kao i bližu i dalju rodbinu natjerao je u kredite i dugove, ali festival se mora održati. Samo što je otplatio jedan dug, ili samo što su rođaci otplatili kredite, dospijevaju novi krediti, novi dugovi i – novi festival. Dilvad Felić ide samo dalje.
I, što je najinteresantnije, uspijeva organizirati festivale kakvih se ne bi postidjeli ni mnogo veći kulturni centri od Bihaća, ako takvi centri uopće postoje. Za mene je danas Bihać centar svijeta, jer se u njemu, uz ogromna samoodricanja, dakle žrtvovanja Dilvada Felića, održava pravi veliki festival prave pjesme. A prava pjesma je sevdalinka, lirska pjesma jedinstvene ljepote da joj ravne nije u cijeloj Europi.
Dilvad Felić je rođen i odrastao u Bihaću, dakle u gradu tvrde krajine u kojem se uvijek više držalo do pjesama o krajiškim junacima, o kabadahijama i borcima za pravdu, o onima koji se bore za svoj dio sunca pod nebeskom kapom, negoli do lirskih, tanahnih ustreptalih duša iza mušebaka i njihovih ljubavnih žežnji za onom ili onim onkraj avlije i sokaka i susjedne mahale ili „negdje u daljine”. Ta naša prekrasna lirska pjesma, ta naša sevdalinka, odavno nije bila ugrožena kao danas, kao što je, uostalom, ugrožen i narod koji tu pjesmu doživljava kao lirski životopis svojih duša.
Mislim na bosanske muslimane, ali mislim i na pravoslavce i katolike koji, također, ovu pjesmu počesto doživljavaju i baštine, pa i stvaraju kao svoju. Ako je, prema tome, krajnje vrijeme da se na valjan način zabilježi, sačuva i spasi od zaborava barem ponešto od te naše kolektivne darovitosti, onda je to sigurno i način za koji se opredijelio radoznali i uporni Dilvad Felić.
U njegovom silnom angažmanu uopće ne prepoznajem ni trunak želje da u tome ogromnom zahmetu i finansijski hajruje, nego upravo fanatičku želju da se makar ovako sačuva naš vrhunski lirski dragulj – sevdalinka. Svemu tome večeras ću svojim prisustvom posvjedočiti. Pa, zar takvom čovjeku, već i zbog same takve činjenice, nije mjesto u Art kući sevdaha, u muzeju sevdalinke za koji Dilvad Felić, ukupnim svojim djelovanjem. već regrutuje i žive eksponate i muzičko-poetske uratke koji će ostati.
Upitao ga jedan od večerašnjih učesnika SEVDAHFESTA za finansijski aspekt svoga nastupa na večeri sevdaha. Bihaćki šeret mu je odgovorio:
– Bihać i ja ćemo te dočekati raširenih ruku i radosnog srca! Šta ćeš više!?
– Ništa – odgovorio je pjevač.
Bihać će večeras raširiti ruke Samiri Zulić, Avdi Mulahasanoviću, Mustafi Šantiću, Mersi Miljković, Fadilu Gračiću, Ivanu Grubešiću, Edini Kapetanović, Erminu Redžiću Bubiju, Adnanu Nezirovu, Esi Baliću, Kemalu Kuduzoviću, Vinku Brnadi, Hasibu Murtiću, Feridu Avdiću, Ibrahimu Jukanu, Ahmetu Bajriću, Bahriji Hadžialić, Rizi Hamidoviću, Nihadu Alibegoviću, Muhamedu Mujkanoviću, Seji Pitiću, i Enesu Begoviću.
Mene uglavnom svugdje dočekuju raširenih ruku. Od toga se može životariti, a ja još uvijek želim živjeti iako je i život, što bi rekao pokojni Duško Trifunović, postao masovna pojava. Ja sam dio te masovne pojave. Dilvad će to znati cijeniti, kao što, uostalom i ja, kao strastveni baštinik i čuvar sevdalinke, cijenim njegov napor da uz toliko samoodricanja spašava narodne stečevine za koje je znameniti Bošnjak dr. Safvet-beg Bašagić prije tačno stotinu godina rekao:
“…Ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, ni zub vremena ne može pomračiti umne stečevine naroda koje je privrijedio kad je pobijedio varvarstvo i neznanje…”
Takvom trijumfu narodnoga Duha jedinstveni Dilvad Felić daje vlastiti, nesamjerljivi doprinos. Pokušavam biti proputnik takvih njegovih i dirljivih i veličanstvenih i ideja i želja.
