Kažu da najdalje stigne onaj koji ne zna kuda se zaputio. Ja tačno znam kuda sam se zaputio, ali sam se već pri prvim koracima u Art kući sevdaha zakoprcao, zastao i spleo, pa sada pokušavam razmrsiti uzao koji sam sam zamrsio, pa ni makac. Znam šta hoću, ali ne znam kako ću.
Pišem o baštinicima sevdalinke i o autorima tih dragulja, a onda zapnem kod čovjeka koji niti pjeva sevdalinke, niti ih svira, a i ne piše ih, ali je, ipak, u ta stanja narodne duše, u tu našu pjesmi, dakle, tako duboko ušao da mi se danas, pri svakom spominjanju sevdalinke, među prvim asocijacijama javlja upravo on Armis Mašić Arap.
Rekoh; niti pjeva niti piše, a opet je postao sevdalinka. Postao je dio stanja toga duha i toga dijela kolektivne darovitosti naroda Bosne i Hercegovine. On, doduše, na nekoj vrsti ugovora evo već drugu godinu vodi Art kuću sevdaha i ugostiteljstvo u sastavu te kuće, koje bi trebalo donositi neku zaradu od koje bi se mogla finansirati djelatnost Art kuće sevdaha. Ako tako moradne biti, onda se bojim da će taj jedinstveni muzej sevdalinke, koji je tek prodamarao, zadesiti tragična i do neba bolna sudbina naše Umjetničke galerije.
Veliki Zuko Džumhur mi je jednom prilikom pripovijedao kako mu je veliki Ivo Andrić, poslije dobijanja Nobelove nagrade, rekao da je BiH (tada smo bili jugoslovenska republika) jedina zemlja na svijetu u kojoj je u svakom trenutku moguće sve. Moguće je, dakle, da Umjetnička galerija ponovo proradi, da se ukine Balet, pa da opet proradi, da se ukine neko pozorište, pa da proradi ili ne proradi, ali ono što se ne bi nikako smjelo dogoditi to je, ugostiteljski dio Art kuća sevdaha, da bi se Muzej mogao opstati, postane bife – gostionica ića, pića i opijanja.
Zahvaljujući ogromnom angažmanu dragoga zanesenjaka i entuzijaste Armisa Mašića to se do sada nije moglo dogoditi, jer je uz vlastiti angažman, a to znači i uz vlastita sredstva, ugostiteljski dio Art kuće sevdaha on doveo do samoodrživosti. I to bez alkohola, bez gaziranog pića, ćevapa s lukom i u kajmaku, nego samo uz čiste prirodne sokove, smreku, kahvu, hurmašice, kadaif, baklavu, tufahije, uštipke od heljde i uz našu pjesmu.
Taj se naš Armis dosjetio, pa je instalirao i Internet sevdah radio koji se danas, putem toga moćnoga sistema komunkacije, može slušati u cijelom svijetu. Na programu radija 24 sata emituju se samo sevdalinke. Armis je inicirao i podržao školske radionice “Art kuća sevdaha” kroz koje je do sada prošlo oko 1.200 učenika osnovnih i srednjih škola Sarajevskog kantona. I tako se, zapravo naročito tako, čuva se i njeguje naša sevdalinka.
Taj Armis pošalje u Kopenhagen na svjetski sajam muzike WOMEX 2010 delegaciju Art kuće sevdaha. On se potrudio da u tome hramu lijepe pjesme barem jedanput sedmično gostuju najznačajniji baštinici sevdalinke, da on, kad to već ne čine turistčke i druge zajednice, strancima, gostima našeg grada, ponudi našu nacionalnu pjesmu.
On traga za talentima. A i sam je talentovan glumac naturščik. Glumio je u nekoliko filmova i televizijskih serija. Na Internet sevdah radiju vrlo suptilno govori neke mini zapise o sevdalinkama. Recituje, agituje, pa je i sam, na neki način, pomalo postao sevdalinka.
Ali da ovaj radoznali čovjek ništa drugo nije uradio, da je samo u svijet vedre svakodnevice vratio jednog od najautentičnijih tumača sevdalinki, sjajnoga Seju Pitića, uradio je mnogo. Toga vjerodostojnoga tumača sevdalinki isčupao je gotovo iz bolesničke postelje i podsticao ga, ne štedeći ni sebe ni novac, da snimi CD sa sevdalinkama.
Onda smo, uz direktni televizijski prijenos iz Art kuće sevdaha upriličili promociju CD uz mnoge Armisove i Sejine goste. Sudjelovao sam s radosću, kao što sam uz silno oduševljenje u Art kući sevdaha otvorio i izložbu karikatura Amara Ajdinovića, beskrajno darovitog karikaturiste i ilustratora. I to je njegova inicijativa. On, uz moju verbalnu potporu, jer drukčije ne mogu, pokreće inicijativu da se u Vilsonovom šetalištu, postave ploče, zvijezde ili samo mjesec, sa imenima istaknutih umjetnika i drugi djelatnika kojki su na poseban način zadužili grad Sarajevo. Poznajući načelnika Novog Sarajeva, poduzimljivog i svestranog Nedžada Koldžu, nadam se da će Armisova inicijativa biti oduševljeno primljena. Tako će, nadam se, najljepši šeher na svijetu dobiti neku vrstu svoga Bulevara sumraka poput onoga u Holivudu.
Armis izdaje i knjige sa tematikom iz naše bosanskohercegovačke kulturne baštine. Mene je za sva vremena pridobio svojim angažmanom oko Seje Pitića. Kao dječak divio se na Vratniku Seji, tada velikoj pjevačkoj zvijezdi. Djeca su trčala za Sejom Pitićem i divila se njegovoj uredno počešljanoj frizuri ovlaš premazanoj orahovim uljem i Sejinom pepeljasto-sivom sakou. Hodao je kao prava zvijezda. I onda je, zbog spleta štokakvih okolnosti od kojih jedna nije ni za priču, Sejo gotovo nestao sa scene.
U Armisu Mašiću Arapu tinjala je silna želja da Seju ponovo vrati na scenu. Tako je nekada davno, u prvoj polovici prošloga stoljeća, jedan veliki francuski filozof, uz ogromne napore i založeni vlastiti autoritet, uspio na svjetski ring vratiti slavnog panamskog boksera Al Brauna, koji je uspio vratiti i titulu svjetskog pravaka. Filozof je poslije toga rekao: „Cilj smo postigli. Sada se povuci…! Nažalost, Braun se nije povukao. A lijepo je rečeno: TREBA ZNATI KADA TREBA STATI!
Sejo Pitić još ne treba stati! Vidjelo se to i one divne večeri 2. septembra u Art kući sevdaha. Te noći u Seje nije pjevalo samo grlo. Pjevalo je i treperilo i njegovo raspjevano vratničko srce. Sav od sreće treperio je i dobri Armis Mašić Arap, a Boga mi, i ja zajedno s njim. Zato, ostajem uz njega i njegove divne ideje sve dok mognem „tabanati” (Zuko) ovim divnim čikmama i sokacima pjesme, sevdaha i bolnih uzdaha.
