Prije četiri godine, 2. dana septembra 2007. prestalo je da kuca srce čovjeka koji je svojim glasom, pojavom, ponašanjem i pjesmom godinama unosio radost u naše domove.
Na njegovoj dženazi okupilo se par stotina ljudi. Kiša je, što bi rekao naš narod “lila kao iz kabla” ali su oni došli na posljednji ovozemaljski ispraćaj. Pored tihe molitve čulo se i: “Ode nam i Sajo”.
Safet Isović rođen je u Bileći 1936. godine. Otac Ahmet i majka Emina voljeli su zapjevati sevdalinku i tu ljubav su prenosili i na svoju djecu. Dolaskom u Sarajevo 1955. godine Safet na nagovor prijatelja postaje član Kulturnoumjetničkog društva “Slobodan Princip Seljo”.
Kada se po Sarajevu rasula priča da u “Selji ima jedan momak koji strašno dobro pjeva”, istorija je tog trenutka počela da piše svoju priču. Priču koja traje i priča se i danas.
Radio Sarajevo je bila sljedeća stanica. Na prvoj audiciji Safet nije zadovoljio kriterije žirija, komisija na čelu sa Beloš Jungićem vraća ga uz obrazloženje da ponovo dođe.
Drugu audiciju Sajo prolazi “sa pjesmom” i ubrzo snima sevdalinku „Sinoć prođoh kraj Morića hana” uz pratnju Ismeta Alajbegovića Šerbe.
Pjesmu “Sjetuje me majka” Sajo svojom interpretacijom svrstava u sevdalinsko blago, a na festivalu “Ilidža” 1964. godine pjesmom Radeta Jovanovića “Jablani se povijaju” definitivno postaje pjevač broj 1 u Jugoslaviji.
Decenijama je Safet Isović suvereno vladao estradnom scenom.
U maju 2003. godine Safet je na svom koncertu napunio “Zetru” do posljednjeg mjesta. Održao je Sajo tada čas istorije i pjevanja, posjetiocima i pjevačima koji su mu bili gosti. Halid Muslimović je jedne prilike izjavio da se „vrijeme mjeri prije i poslije Sajinog koncerta u “Zetri”.
O Safetu je puno toga napisano i rečeno. Kućni red je “remetio” Sajo, jutarnja kafa se pila uz Sajinu pjesmu, ni burek se nije mogao razviti bez Sajina glasa. U Sandžaku još kruži priča da u kući Ahmeta Bihorca za vrijeme ručka niko nije mogao uzeti kašiku u ruke ako Safet pjeva na radiju. Tako redom u svakoj avliji, kući, sokaku. Safet je kao himna, ustaneš kad ga spomeneš.
Kao što u svojoj pjesmi kaže sazlija Avdaga Vrabac “Puhni vjetre malo s Trebevića, poselami Saju Isovića” i danas mnogobrojni obilaze Sajin mezar u haremu Ali pašine džamije u Sarajevu učeči molitve za njegovu plemenitu dušu šaljući mu selame tiho, da mu san ne remete.
Ostala je pjesma, Sajina sevdalinka i što je više moderne muzike sevdalinka će dobijati više na vrijednosti jer ljepota ne može nestati. A, sam Safet je znao reći da je svaka sevdalinka najljepša.
Safet Isović, legenda. Čovjek koji je i danas sa nama jer, dok je pjesme i Saje će biti.
