Davno, prije možda tridesetak, ako ne i više godina, jedan naš poznati, pa i slavni pisac, govorio mi je o svojoj opsjednutosti Husein-begom Gradaščevićem i svojom kreativnom nemogućnošću da taj sjajni lik iz naše prošlosti pretoči u dobru romanesknu formu.
„Kako god pokušam, govorio mi je pisac, beg mi se otimao, izmicao, ili sam ja ostajao nesposoabn da tako slojevitu ličnost uvedem u svoj roman…”
Ovakva uvodna opaska možda će se ponekome učiniti i neumjesnom pred činjenicom da ovaj autor, na ovom mjestu, želi reći koju suvislu riječ o zanemitom pjevaču Rizi Hamidoviću. Ne mislim da je neumjesno, ali mislim da je umjesno da se i ime ovog izvrsnog pjevača i pjevačkog šarmera, jednoga dana, a priželjkujem da se to desi čim prije, nađe u Art kući sevdaha.
Godinama, naime, pokušavam napisati nešto valjano, suvislo i dobro o pjevaču pred čijom sam pojavom, još od njegovih davnih sarajevskih početaka, ostao zadivljen.
Najprije, jedna hipoteza koju je moguće pravdati; sevdah ili onaj još bolji i žešći – karasevdah, u naše krajeve stigao je preko Sandžaka. Bilo je to u vrijeme kada je Sarajevo pomalo postajalo Najnoviji Pazar, kada je veličanstveni Šeher postajao uzvišeni, daleki i dostvarivi cilj većine Sandžaklija. S njima je ovomo dolazilo i to dubinsko, sevdahlijsko, meraklijsko, rastresito i dertli pjevanje sevdalinke.
Sve te takve osobenosti svojom ukupnom pjevačkom pojavnošću u naše prostore donio je i sjajni Rizo Hamidović. Imao je balkanski predio iz kojeg nam je stigao Rizo velikih i sjajnih tumača sevdalinki. Pri tome ne mislim samo na njegov zavičajni Novi Pazar, nego i šire; Pljevlja i jedinstveni Hamdija Šahinpašić, Kadira Čano, Muriz Kurudžija, Mirko Rondović, pa Stara Podgorica: Ksenija Cicvarić, Šukrija Žuti Serhatlić, pa Sjenica: Reuf Feković, Besko Ragipović, Ćazim Čolaković, a onda se tome vrhu, sasvim zasluženo, priključio i Rizo Hamidović.
On je danas superiorni i, možda, najautentičniji tumač pjesme toga kraja. Uoči samoga strašnoga rata Rizo je, uz ondašnji Tamburaški orkestar RTV Sarajevo, snimio antologijski izbor sandžačkih pjesama; sve bolja od bolje. Izdvajam briljantnu i jedino autentičnu izvedbu kapitalne pjesme “Zaplakala Šećer-Đula” i potresnu pjesmu o gusinjskim djevojakama koje pišu potresnu knjigu. Sve je, nasreću, preneseno i na nosač zvuka.
Nisu, međutim, samo sandžačke sevdalinke Rizina specijalnost. O novokomponovanim pjesmama koje on vjerovatno, također, dobro pjeva, ovdje ne govorim. Govorim o našim bosanskohercegovačkim sevdalinkama. Poslušajte njegovu izvedbu pjesme SAN ZASPALA, JA PROŠETAH ŠEFTELI SOKAKOM, MEJRA ŠETA, ili HADŽINA FATO, ili pjesme novijaga datuma kao što su VEĆ GODINA DANA, EVO, ili neke pjesme iz repertoara neponovljivoga Safeta Isovića, pa ćete se uvjeriti o kakvom se pjevaču radi.
Sjećam se, odmah poslije rata TV SA je u nekoj sarajevskoj diskoteci snimala jednu muzičku emisiju. Pjevala je i Severina koja je tada bila u usponu. Za njom je, u lošem ritmu, plesalo samo nekoliko parova. A onda se pojavio monument – narodnjak Rizo. Mladi ljudi u toj velikoj sarajevskoj diskoteci našli su se u kolektivnom transu. To je mogao uraditi samo čudesni Rizo. Moj sin Haris, ubijeđeni roker, uzviknuo je:
“Ovaj čovjek je i bolji i gori i od samog Mika Džegera!”
To je doista tako. Šta Rizu Hamidovića izdvaja od ostalih? To je njegov pjevački šarm i neka tajanstvena aura koja iz njega zrači. On pjeva svakim svojim nervom. On je zaista pravi pjevač. Naš Rizo.
