Još sam na lijevom krilu Art kuće sevdaha. Zastao sam u sobi možda najvećeg i najznačajnijeg tumača sevdalinki svih vremena, u sobi znamenitog i neprolaznog Safeta Isovića.
Tu ispred Sajine vitrine u kojoj blista i njegov zlatni mikrofon (jedno iz niza velikih priznanja koja je dobio u karijeri), vrtim svoj film o onim sjajnim i nezaboravnim tumačima sevdalinki koji su, u prvom naletu, pri uspostavljanju ovog jedinstvenog muzeja, zaboravljeni, smetnuti s uma, ili, naprosto, autori koncepta možda za njih nisu ni čuli. Ne vjerujem u namjernost, vjerujem u nehotičnost i, možda, nepoznavanje.
Tako se, eto, desilo da u Art kući sevdaha nema ni pomena imena Sarajlije Joze Kristića, jednog od vrhunskih interpretatora sevdalinki. Nekada davno, pišući o tome kako je pedesetih godina prošloga stoljeća moja rahmetli majka, ispraćajući oca u Zagreb gdje je trebao kupiti stari radio-aparat, (za novi je trebalo čitavo bogatstvo), dala mu ovakav nevjerovatan zadatak:
– Ako u njemu nema Zaima Imamovića, nemoj ga ni kupovati.
Sve mi se čini da je spominjala i Jozu Kristića. Žene nije spominjala, jer je bila ljubomorna. A mogla je spomenuti i Muneveru Berberović, i Lelu Karlović, i Zumru Mulalić koje su već pjevale u programu Radio-Sarajeva. Ne, one su za moju majku bile nevažne. Za nju su bilio važni Zaim, Jozo, Šerbo.
I, otac se prihvatio toga nemogućeg zadatka. U onome lijepo oblikovanom “Kosmaju” čija me skala i tada podsjećala, a i danas me podsjeća na kompas, bili su negdje šćućureni tadašnji velikani narodne muzike. Takvu slavu, takav snažni razlog da bi se radi njega ili radi nje kupovao radio-aparat kasnije nisu doživjeli na veličanstvena Emina Zečaj, ni jedinstvena Aldijana Tuzlak, ni razdragana Hanka, ni neponovljiva interpretatorka i krasotica Bahrija. Upravo takvu jedinstvenu slavu doživjeli su Zaim, Šerbo i Jozo Kristić i, nešto kasnije, Himzo, Beba, Zehra i Safet.
Ali, ovdje sam naumio govoriti o Jozi Kristiću i, ako se ikada izašto budem pitao, učinit ću sve da se ime toga sjajnog i skromnog čovjeka u Art kući sevdaha istakne na posebno zapaženo mjesto. Odmah da kažem, kako sam sa tim dobrim i uglađenim sarajevskim gospodinom i vrhunskim tumačem sevdalinki, sredinom šezdesetih godina protekloga burnog stoljeća imao jedan radostan susret u staroj zgradi Radio-Sarajeva u Ulici Danijela Ozme. Bio je gost u jednoj emisiji koju je vodio tada mladi spiker, a prvoligaški tumač sevdalinki Zekerijah Đezić.
Jozina karijera već je bila na zalasku. On bi se čak ljutio da čuje kako govorim karijera, jer on nije gradio karijeru. Jozo Kristić je pjevao, jer mu je duša pjevala. Zato ga, uz dužno poštovanje, kao i Zaima Imamovića, treba staviti na spisak prvih voklanih solista Radio-Sarajeva. Tada, toga 10. aprila 1945. godine u prvim minutama tek otvorenog Radio-Sarajeva Zaim Imamović je zapjevao “Romanijo visokoga visa” a Jozo, koliko se sjećam njegove tadašnje priče, “Bilećanku” kao svečanu koračnicu.
Sve moguće nedoumice i moguće rezerve o pjevačkim mogućnostima i umijeću toga velikana, razriješio je jedan od najvećih i najpoznatijih Jozinih savremenika, legendarni Zaim Imamović, koji je u jednom intervju, tokom minuloga strašnoga rata, rekao:
– Sevdalinka je bosanska pjesma. Bez obzira na vjeru, ti moraš živjeti u Bosni i Hercegovini da bi znao sevdalinku. Pa bio Musliman, Hrvat ili Srbin, svejedno. Eto, vi možda ne znate, Jozo Kristić bio je sjajan, odličan pjevač. Bio je namještenik, još dok smo radili u Njegoševoj broj šest, tamo je bio divan restoran, Jozo je bio upravnik toga restorana, i pjevao je izvanredno… Dugo je pjevao, sve do smrti…
Drugi velikan, neprolazni Safet Isović, govoreći o tome kako ne znamo ili nećemo da čuvamo duhovne stečevine ove nesretne zemlje, pred samu smrt, govorio je i o arhivskoj građi naših radio-televizijskih stanica. Posebno je govorio o televizijskoj arhivi i o Jozi Kristiću. Rekao je:
– Žalosno je da jedan sjajan pjevač, kao sto je bio pokojni Jozo Krištić, nema nijedan snimak. On je, poslije Zaima, slovio za jednog od najboljih sevdalija. Mi te ljude olahko i brzo zaboravljamo…
Evo, ja neću zaboraviti i ne dam da se zaboravi ime Joze Kristića. Pripadao je onoj generaciji pjevača koja je čak i sevdalinku pjevala iz entuzijazma, iz zanosa, iz patriotizma. Jozo je, kao mladi solista Radio-Sarajeva, bez ikakve naknade, odlazio među brigadire, na savezne radne akcije Doboj – Banjaluka, Brčko – Banovići, Šamac – Sarajevo. Takvo je bilo ono vrijeme. Pjesnikinja je pjevala:
Praznik slazi na ulice naše;
U oblake da litimo smjemo,
Naše pjesme zli neka se plaše;
Druže Tito, mi ti se kunemo!
A šta je pjevao Jozo Kristić? Prije svega, pjevao je sevdalinke. On je bio prvi solista Radio-Sarajeva koji je snimio zamršenu pjesmu Mustafe Dželila Sadikovića “Šta bi bilo s Đuzelđulom da joj nije alem sjaja”, pa “Sinoć kasno pođoh”, pa lovačku “Kad sam bio mlađan lovac ja”, pa neizbježnu Safvet-bega Bašagića “Evo ovu rumen ružu”, a mnogi ga i danas pamte po nezaboravnoj izvedbi pjesme zanesenog Sizifa i romatičara koji ni iz čega želi izgraditi kulu. Kada je Jozo pjevao “Kulu gradim, a kamena nemam” naprosto ste mu željeli pomoći u ostvarenju takvog romatičarskog zanosa i doturiti mu koji kubik kamena da nastavi graditi.
Jozo Kristić je svojim skromnim i nenametljivim djelovanjem po svojoj Bosni podigao prave velike kule i hajrate sazdane od najljepšeg materijala, od neprolaznog materijala, od sevdalinke – pjesme uz koju smo lakše odrastali…
