Ima jedna sandžačka izreka u kojoj se kaže: “Ne pita se ko Memo za komoru.”
Memo je bio seoski komordžija, dakle onaj sretnik koji svojom zapregom, poslije odlaska svatova, vozi mladino ruho. Toga nesretnika negdje na Pešteru, dok je vozio ruho, presreli su neki gulanferi i oduzeli mu ruho. Doduše, Memo se isprsio uz povike: “Odbij!. Ja se pitam za ovu komoru!”, ali mu je jedan presretač rekao: “Memo, ti se ne pitaš nizašta!” Tako je Memo ušao u izreku i ostao bez ruha.
Nekako se i ja osjećam kao nesretni Memo, jer da se pitam, onda bi se od samog otvaranja naše Art kuće sevdaha u njoj, na vrlo istaknutom mjestu, nalazili dragi likovi, baštinici sevdalinke o kojima, zar se ne vidi, pišem s toliko ljubavi i oduševljenja. Jedan od njih svakako je moj pjevački favorit, dobri čovjek, dobričina, zapravo, sjajni Arif Alajbegović.
Dakle, da nije kao što jeste, Arif bi već bio tamo sa velikanima – baštinicima sevdalinke, među kojima najistaknutije mjesto pripada i njegovom bliskom rođaku, slavnom Ismetu Alajbegoviću Šerbi.
Sazrijevao je i stasavao u vrhunskog interpretatora sevdalinki u vrijeme vrlo, vrlo strogih kriterija u slavnom Radio-Sarajevu. Veliki broj sada popularnih pjevača, da se tada pojavio, ne bi se mogao ni približiti zgradi slavnog Radija da putem njegovih radio-talasa ode u svijet. Pjevači su, prije svega, morali imati savršenu dikciju, naravno i sluh, i čisto nenazalno pjevanje.
Arif je rođeni Sarajlija, Vratničanin i pjeva lokalno, vratnički, malo stisnuto i forsirano nazalno. On, zapravo, i ne može i ne zna drukčije. Dakle, njegovo nazalno pjevanje bila je osnovna, ali i velika i presudna prepreka što se ovaj vanserijski tumač sevdalinke nije ranije oglasio putem radio-talasa. Ta njegova lokalna, vratnička mahana, danas je za mene velika Arifova prednost. Jer je izvanredan, jer je drukčiji od ostalih i, jer je najbolji i najočigledniji primjer za nastavu i časove lijepog pjevanja na kojima se ne pjeva, nego, zapravo, govori iz malo pomaknute intonacije.
A pjesma i jeste, zapravo, upravo to – pjevani govor. Arif nas u takvo poimanje pjesme uvodi bez napora, tumačeći sevdalinku mehko, nenasilno, upola glasa, koji do vas dopire kao najljepša muzika iz tihe zvjezdane noći.
Možda najbolji tumač sevdalinki svih vremena, rahmetli Safet Isović, kada je prvi put u jednoj mojoj emisiji vidio i čuo Arifa Alajbegovića, rekao mi je:
– Podrži ga! Forsiraj ga! Vrijedan je svake pažnje.
To isto znameniti rahmetlija ponovio mi je i iz svoje postelje iz koje je, iako smrtno bolestan, direktno u program TV SA promovirao moju knjigu NAJBOLJE SEVDALINKE. Safetovo insistiranje moglo je biti presudno za moj odnos prema dobrom čovjeku i tumaču sevdalinke Arifu Alajbegoviću.
Međutim, i bez tako meritornog suda najpozvanijeg presuditelja, koliko sam mogao i znao (a „krhko je znanje”) pristao sam uz njega da, kao pomalo klonuli saobraćajac, budem proputnik Arifa i njegovog divnog glasa do nesretnika koje je stravično zapljusnuo užasni cunami kojeg je jedna interpretatorka nazvala turbofolk. Niko ne zna šta to znači, ali je znano da zvuči idiotski.
Arif Alajbegović, dakle, ne pjeva, on iz smirene intonacije pjesmu tumači. Govori. On je postao sevdahlijski Ciceron. Smatraju da su saz i njegov zvuk najbliži ljudskom glasu. U rukama našeg Arifa i gitara je postala vrlo bliska njegovom umilnom glasu.
Ovaj autor poznaje mnoge tumače dobre narodne, ali i zabavne pjesme. Jedini pravi, autentični gospodin, stari mirnodopski gospodin koji nam je, sa svojom sjajnom i umjerenom uglađenošću preostao, jeste skromni čovjek Arif Alajbegović. Ko zna kako bi i koliko bi narednu činjenicu rabili i upotrebljavali, koristili i zloupotrebljavali pojedini picopjevci i picopjevaljke da im se dogodila, kao što se Arifu dogodila, a on je i dalje ostao onaj dobri, dragi, skromni, stari naš Arif.
Kada ga je čuo kako pjeva, jedan od najpoznatijih glumaca današnjice, slavni Ričard Gir, insistirao je i kod producenta i kod reditelja da se u filmu „Lov u Bosni” pojavi i Arif. I Arif se pojavio, ali ne makar kako bilo, nego u najdužoj sceni. Tu, pored Sebilja, snimljena je kompletna odjavna špica u kojoj je u krupnom planu bio naš Arif. Kada se, poslije snimanja, vratio kući, supruga Halima ga je upitala:
Jesi li se uslikao sa Ričardom Girom?
– Nisam, Allaha mi.
– A zašto nisi?
– Nije Gir od mene tražio da se slikamo.
Ni Gir nije bio svjestan kakvu je autentičnu i skromnu zvijezdu imao pored sebe.
Eto, i to je naš Arif. Dobri tumač naše sevdalinke, dobri odgonetač stanja naših duša. Uz Seju Pitića, možda jedini i najautentičniji preostali tumač takvih stanja naših duša.
