Iako je po rođenju Srbijanac, Šumadinac, Jovica Petković se svrstao u red najznačajnijih i najproduktivnijih autora pjesama u duhu narodne muzike Bosne i Hercegovine. Ogroman broj njegovih pjesama naslonjen je upravo na tu našu pjesmu i predstavlja njeno vrlo uspješno oponašanje. U tom pogledu stao je rame uz rame sa Jozom Penavom, Šerbom, Radom Jovanovićem, Zaimom Imamovićem i nekim drugim autorima.
Jovica Petković je doživio najveću autorsku radost koju jedan autor može doživjeti, a to je da pjesme, dok je autor još živ, uđu u narod i budu prihvaćene kao narodne. Mnoge pjesme Jovice Petkovića doživjele su upravo takvu sudbinu. O nekima od njih ovdje će biti riječi.
Pitao sam Jovicu šta ga je potaklo da se pokuša dokazati i kao kompozitor. Da li je posrijedi bila želja da i na taj način ostavi svoj muzički trag ili se radilo o višku pozitivne energije i nekog naboja.
– Ne znam ti reći kako je do toga došlo. Sa ženom i djecom našao sam se jednoga dana na Vrelu Bosne. Zadivljen tom ljepotom, zagledan u Igman, vrela, bašče, smislio sam početak pjesme “Sa Igmana pogledat’ je lijepo”. Pjesma je dugo, dugo nastajala, ali kakvu god sam joj melodiju skrojio sve je vuklo na Šumadiju. Stanovao sam na Slatkom ćošetu u Sarajevu. Moj stan gledao je direktno u Begovu džamiju. Snimim tekst na onaj “Filipsov” magnetofon (bio je velik sa onim velikim koturovima), pa malo pjevušim, lijep tekst, ali melodija tipična šumadijska. Ne ide. Išlo je isto kao što u bijelu kafu ide so. Ne ide, pa ne ide. Prošlo nekoliko dana ja opet počnem, pa opet prošla dva-tri mjeseca, pokušam ponovo – ne ide. Tekst bosanski – melodija nečija, ne znam ni ja čija. Pričaš o Igmanu i Bosni, a čuješ šumadijsku pjesmu. I, tako, poslije niza pokušaja, umoran i iscrpljen, sageo sam glavu, sklopio harmoniku i malo pridrijemao. Prozor mi otvoren, a s njega, na udaljenosti od samo 50 metara vazdušne linije, vidi se Begova džamija. Kad odjedanput začuh mujezina: Allahu-ekber i lailahe illalah. Prošli su me ugodni srsi. Znaš kako to mujezini lijepo uče. Vrisnuo sam u sebi: Eto, pjesme! Eto melodije! Tako je nastala pjesma, moj prvijenac “Sa Igmana pogledat’ je lijepo”, meni jedna od mojih najdražih pjesama. Dakle, iz melodije ezana sa Begove džamije rodila se moja prva pjesma.
Kasnije, većinu pjesama komponovao sam na tuđe tekstove, a neke i na moje kao što je moja važna pjesma “Kada moja mladost prođe”. Mislim da sam najviše pjesama komponovao na tekstove pokojnog humoriste Nikole Škrbe. Da se sjetim samo nekih: “Dani dugi, svaki ko godina”, “Halka kuca na vratima”, “Kad niz sokak ideš” i druge. Svome rodnom gradu Smederevu mislim da sam se odužio posvećujući mu moje pjesme “Smederevo, grade od starina” i “Smederevska jesen dođe”.
Kopajući po tvojoj arhivi došao sam do podatka koji možda ni približno nije tačan, da si na tuđe tekstove komponirao oko 70 pjesama, a na svoje tekstove oko desetak, možda i više pjesama. Na koje od tih pjesama si posebno ponosan?
– Meni je najdraža pjesma Smederevo, grade od starina zato što sam rođen u Smederevu, ali odmah uz nju je pjesma “Sa Igmana pogledat’ je lijepo”. Od pjesama na tekstove drugih autora, bila bi moja muzika na tekst Alekse Šantića “Pod beharom”. To je ona pjesma: “Jahao sam konje, ašikov'o, pio…”
Neke tvoje pjesme već su ušle u narod i žive kao narodne. Kakvim osjećanjima si kao autor obuzet pred tim, mislim, radosnim saznanjem da narod prihvatio kao svoje, nešto što je tvoje, što je produkt tvoga duha?
– Pa, ja sam srećan i zadovoljan sam sa sobom. Srećan sam što je to prošlo u narodu, što je to narod prihvatio. To mora značiti da to dobro čim je narod prihvatio, ali ne na jednu heftu, što bi rekli Bosanci, nego na decenije. Evo sada će pola stoljeća od nastanka moje pjesme “Sa Igmana pogledat’ je lijepo”, ali narod je i dalje pjevuši. Ona je već postala narodna. Veće i radosnije priznanje za autora ne može se ni zamisliti.
Ako autor smije biti ličan, a smije, jer baš me briga ako i ne smije, ja se ovdje pitam, zato ću za sebe odabrati Jovicinu pjesmu koja je moj favorit. Kad kažem Jovicinu pjesmu, onda mislim na onaj uradak u kojem se ovaj narodni genije javlja u lozi i autora teksta i autora muzike. Zbog nekih bioloških neminovnosti i prostora za vlastitu identifikaciju u toj pjesmi, čitatelju će uskoro postati jasno zašto je baš ta pjesma – moja pjesma. A pjesma je:
Kada moja mladost prođe
Kada moja mladost prođe,
Magla kad zavlada,
Kad nestane rose u jesenje dane,
Čekat’ ću te tada.
Dođi meni, moja draga,
Bez suza u oku,
izbriši sve tajne iz prošlosti davne
I tugu duboku.
Čekat’ ću te da te pitam
Da l’ još misliš na me,
Da li se još sjećaš sastanaka davnih,
Da li me još voliš!
Pjesme Jovice Petkovića (autor muzike i teksta): “Sa Igmana pogledat’ je l'jepo”, “Lijepa Fato”, “Smederevo, grade od starina”, “Smederevska jesen dođe”, “Pjesma Zaimu”, “Stara mjesta mene zovu”, “Kada moja mladost prođe”, “Proljeće se budi”, “Bosno, zemljo moja mila”, “Romanijo, goro jelovita”, “Moja majka stalno brine”, “Neka moja duša vene”, “Dao sam ti ljubav svoju”.
Između barem stotinjak pjesama koje je Petković komponovao na tuđe tekstove posebno izdvajam pjesmu “Da sam ptica i da imam krila” na tekst Mustafe Mujezinovića i “Pod beharom” (Jahao sam konje, ašikov'o pio) na tekst Alekse Šantića.
Poslije doživljenog moždanog udara, Jovica Petković staračke dane provodi u domu staraca u Beču. Nije i ne smije biti zaboravljen.
