Tekst koji slijedi nije uzgredan, nego je pisan potpuno svjesno i namjenski kao pokušaj da se barem malo naznači vanserijski talenat jednog najvećih svjetskih virtuoza na harmonici i jednog od najznačajnijih autora u oblasti koju, u nedostatku bolje ideje, nazivamo novokomponovana narodna muzika.
Ovdje je, dakle, riječ o Jovici Petkoviću, narodnom geniju, autodidaktu koji je potpuno zasluženo dobio svoje mjesto i u Art kući sevdaha. Naučilo me bezmalo polustoljetno novinarsko iskustvo da se uvijek treba čuvati prejakih riječi i hiperbola, dakle pretjerivanja svake vrste, što počesto može odvesti u neukus i kič. Jovica Petković ide u red onih ljudi, umjetnika, muzičara i autora uz koje se nimalo ne bojim pretjerivanja. Što god kažem – malo je.
Hajde da započnem nečim što može zazvučati kao pretjerivanje; ustvrdit ću da Petković ide u red najvećih svjetskih virtuoza na harmonici. Kao takav predstavljan je na velikim muzičkim smotrama u Ženevi i Parizu. Pred njegovom virtuoznošću svijet je ostao zadivljen, zbunjen i zapitan: zar je na instrumentu kojeg historičari muzike nisu strpali niukakvu kategoriju, moguće postići toliku i takvu virtuoznost kakvu je postigao ovaj muzički genije.
Da odagnam nedoumice oko svrstavanja harmonike u neku kategoriju i razjasnim laičku tvrdnju kako taj instrument nisu svrstali u neku kategoriju s imenom i prezimenom. Mislio sam pri tome na onu, da uslovno kažem, standardizaciju instrumenata: gudački, puhački, žičani, udaraljke…
Možda je to stoga što sama harmonika u svome imenu već sadrži svoje osnovne značajke. Ime je, po svemu sudeći, izvedeno iz starogrčkog imena Harmonija (kćerka Afrodite i Aresa) koja je, prema predaji, imala skladan brak, a to upravo i znači ona harmonija koja je dospjela do današnjih dana u kojima će značiti skladnost, usklađenost, sklad dijelova i cjeline. Ponegdje harmoniku svrstavaju u kategoriju instrumenata rastegaća što je tačan i ružan naziv za taj instrument kojeg Nijemci, od kojih je do nas i dospjela, “rastegaću” nazivaju harmonika, a Italijani armonica.
Kako god je zvali, ona je, kad je u rukama pravih majstora, čudesan, veličanstven – harmoničan instrument kao što je u rukama i na usnama slavnog Zamfira panova frula ili na sličnoj poziciji drvena frula Bore Dugića ili Omera Kulića. A takav virtuoz, velemajstor na harmonici je i naš muzički genije, naš Jovica Petković. Ovo je priča o tome geniju.
Moje poznanstvo sa Jovicom Petkovićem, koje je vremenom preraslo u, za mene, veoma dragocjeno prijateljstvo, datira od davne 1965. godine kada sam kao mladi novinar počeo raditi u slavnom Radio-Sarajevu. Kažem slavnom, jer je zaista bilo slavno, a njegovoj slavi doprinijeli su i takvi čarobnjaci svoga duhovnoga djelanja kakvi su bili Ismet Alajbegović Šerbo, Jozo Penava, Zaim Imamović, Jozo Kristić, Lela Karlović, Himzo Polovina, Nada Mamula, Beba Selimović, Safet Isović, Zehra Deović, ali i junak ove priče Jovica Petković.
Ovaj samonikli narodni genije ide u red onih malobrojnih posrednika muzike koje nazivamo interpretatorima muzike koji je često bivao i posrednik muzike u tumačenju i posredovanju između njega kao autora, ali i tumača svoga djela na putu do slušalaca. Tu putanju Jovica Petković je decenijama prelazio na maestralan, virtuozan način. Ako je virtuoznost velika tehnička vještina u savršenom savladavanju tehničkih problema pri izvođenju umjetničkog djela, onda se za Jovicu Petkovića može reći da je svoju virtuoznost doveo do takve artificijelnosti da mu nije bilo uporedivog na ovim, pa i na evropskim prostorima.
Bojao sam se pokatkad te pretjerane virtuoznosti, pa sam pomalo i strahovao za sudbinu sevdalinke ukoliko bude tumačena na šumadijsko-čarapanski način, ali sam vremenom uviđao da u slučaju Jovice Petkovića sve ima smisla, pa i njegovo često bježanje od muzičke teme u neke čudesne improvizacije iz kojih bi se on, ipak, kao pravi velemajstor, vraćao na pravu temu, na pjesmu, zapravo.
U odgonetanju naše sevdalinke Petković je pokušavao praviti neke iskorake, ulazio je u neko napadačko, modernije tumačenje sevdalinke, pa bi se moglo reći da je u tom pogledu, svojom virtuoznom svirkom, specifičnim stilom i tehnikom, trasirao potpuno novi pravac u tumačenju bosanske gradske pjesme.
Stasavao je i sazrijevao pored možda najznačajnijeg instrumentalnog reproduktivca narodne muzike rahmetli Ismeta Alajbegovića Šerbe, velikog i neponovljivog, a samoukog narodnog genija. Šerbo i Petković godinama su se smjenjivali kao šefovi na čelu Narodnog orkestra slavnog Radio-Sarajeva, odnosno Radio-televizije Sarajevo.
Prigovori, pokatkad i zločesti, po kojima Petković u bosansku pjesmu unosi elemente srbijanskog, odnosno šumadijskog melosa, prestali su onog časa kada se na talasima Radio-Sarajeva prvi put čula pjesma “Sa Igmana pogledat’ je lijepo”, autorski prvijenac ovog darovitog čovjeka u kojem se on javlja u dvostrukoj ulozi: autor i teksta i muzike. Tako je počela još jedna paralelna, također vrlo uspješna, karijera Jovice Petkovića – kompozitorska. Ovdje će i o njoj biti riječi. Ali, o tome u narednom broju Expressa.
