Adi Bebanić je posjetio Mostar, u svojoj rodnoj kući, iznenadio je nenu.
– Ali Adi Boga mi, slabo iko navrati, valjda se svi o sebi zabavili. Nek’ ste samo živi i zdravi.” Sjedio sam malo i ušao u kuću. Kuća je izgledala kao iz kataloške prodaje, sve je na svom mjestu, čisto, uredno. Ormari složeni, zategnuto sve, mirno. A ja bih sve dao za malo one graje koja je do jučer se tim prostorijama pružala.Sve bih dao za onu sestrinu odjeću na sred hodnika, koju je cijeli dan isprobavala, da bi na kraju odustala. Sve bih dao za mamine prijeteće riječi nama jer ne vodimo računa o kući. Nisam mogao dugo biti, teško mi je bilo. Pozdravio sam se s nenom, kaže mi:” Da bar hoće doć Aminine kolegice na pitu, reci im ti Adi, one su blizu.” Rekao sam da hoću, ušao sam u auto, ona je kucnula na prozor i rekla:”Adi, dođi opet brzo.” Mahnula je rukom… Ne znam kako sam otišao ni kako sam vozio, Ali dok je nene imam gdje doći i kome se vratiti. Dođi opet Adi, rekla mi je kad sam odlazio, knedla mi je u grlu ostala.
