Životni put Subhije Šehović do estradnih zvijezda više manje je poznat. Rođena je u Bijeljini, tri mjeseca nakon smrti oca Sulejmana, na Kurban Bajram. Pričali su joj da se ona rodila onog momenta kada se klao kurban za oca. Majka Razija je otišla po tepsiju da poreda kurbane, no nije stigla do nje. Počela se porađati.
Od malena je pjevala, malo ko tada nije znao djevojčicu Subhiju čija se pjesma orila sa čardaka pokraj njene kuće. No, u njenoj porodici bilo je bitno imati hljeb u rukama, pa tek onda sve ostalo. I tako je Subhija sa svojim starijim bratom „trbuhom za kruhom“ preselila u Brčko gdje je jedno vrijeme radila u trgovini. Živjela je u trošnoj podstanarskoj sobici.
Naručje druge
A onog momenta, kada je, sasvim slučajno, prošla pored kasnije supruga Teufika Isakovića, predosjećaj joj je rekao da će upravo taj muškarac biti njen suprug. I osjećaj je, kao nikada kasnije u životu, nije prevario. Čak se povjerila svom šefu naređujući mu da dobro pogleda tog čovjeka koji im je išao ususret jer upravo on je njen budući muž.
-Bila je to ljubav na prvi pogled. Kada sam vidjela momka u odijelu da mi ide ususret srce mi je zaigralo. I on je mene primijetio i ugovorio nam je susret preko svog brata koji je zajedno sa mnom bio u KUD-u u Brčkom. Nakon godinu dana zabavljanja, vjenčali smo se i kasnije se rodio moj sin Denis. Imala sam nepunu 21 godinu. Mislila sam da mi sreća nikada neće okrenuti leđa. Bila sam sretna uz svog supruga, sina, imala sam posao. No, vrlo brzo sam shvatila da sam se prevarila i da sudbina meni nije namijenila ono što sam mislila – počinje priču Subhija.
Naime, svog supruga je uhvatila u prevari i to je za nju bio definitivan kraj.
-Činila sam sve da mu ugodim, pa, iako nisam voljela plavu boju kose, on me je natjerao da se prefarbam u plavo. Činila sam to za njega. Kako imam izražen taj nekakv čudan osjećaj koji nikada sebi nisam mogla objasniti, jednostavno sam znala da u mom braku nešto ne funkcioniše. I nisam se prevarila. Kada sam jedne prilike ušla u hotel u Brčkom kako bih popila kafu s drugaricom, odjednom su sve oči bile uprte u mene. U prvi mah nisam znala šta se dešava. No, kada sam supruga, sto do mene, vidjela u naručju druge žene sav moj svijet se srušio. Nisam htjela pokazati svoje osjećaje, a, iako je srce htjelo da mi pukne, znala sam da je to kraj. I bio je. Mržnja je zamijenila ljubav – priča svoju potresnu ispovijest Subhija.
Istu noć je pokupila svoje stvari iz zajedničke kuće koju su već bili opremili i vratila se u podstanarsku sobu. Sina je povjerila na čuvanje svekrvi Džemile, a suprugu sam poručila da uzme šta hoće, ostavi šta hoće.
-Iz te kuće odnijela sam samo svoje lične stvari. I da je sve uzeo ne bi me bilo briga. Odlučila sam zatvoriti tu stranu svog života i krenuti ka novoj, ispostavilo se kasnije za mene svjetlijoj budućnosti. Toliko sam zahvalna svojoj svekrvi što mi je u tim trenucima bila pri ruci jer da nije ne znam da li bih sve ovo uspjela. Sreća je htjela da se u to vrijeme biraju mladi talenti, a ja sam s Denisom u naramku iz prve prošla audiciju kod Jovice Petkovića i Vlatka Petrovića. No, iako su mi odmah ponudili da radim, zbog djeteta to nisam htjela. Željela sam prvo steći neku materijalnu sigurnost. Pored trgovačke škole koju sam završila upisala sam vanredno i scenografiju i daktilografiju, te upisala i višu komercijalnu – prisjeća se ona.
Sve to vrijeme bila je odvojena od svog sina. I samo je čekala dan kada će dobiti dobar posao. I dobila ga je u Sarajevu, u „Bosnaplodu“, kasnije „Upi-ju“.
-Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam od frime 1972. godine dobila stan u Livanjskoj 5. Tih 33 kvadrata mi je bilo kao nekome 133. Odmah sam otišla po sina i dovela ga u naš stan. Bila sam sretna što sam bez ičije pomoći obezbijedila egzistenciju meni i mom sinu. Vrlo brzo nakon toga sam dala otkaz u firmi kako bih se posvetila pjesmi. Tek tada je prestala moja borba za goli opstanak i krenulo ono bolje sutra – nastavlja pjevačica kojoj su se tada širom otvorila estradna vrata.
No, rat donosi nove nedaće. Ali, ona, iako je mogla, nije željela napustiti Sarajevo. Ostala je zajedno sa svojim sinom, te pjesmom dala svoj doprinos odbrani naše zemlje. Ali, i sada se naježi kada se sjeti momenta kada zamalo nije poginula.
Sva slomljena
-Prije jednog od nastupa za borce, nastradala sam. Kamion u kojem sam se vozila sa još nekolicinom naših estradnih umjetnika sletio je u provaliju na Igmanu. Zapravo se odvojila kabina kamiona u kojoj sam ja sjedila. Predosjetila sam, kao i svaki put do tada, taj neki trenutak. Kolegici Saneli Saković sam rekla prije nego se to desilo „Sanela, moli se Bogu. Nešto će se desiti“. Nisam to ni izgovorila, a sletjeli smo u provaliju. Sljedeće čega se sjećam je da sjedim u kabini kamiona na vrhu jednog panja. Čula sam glasove koji su dolazili negdje odozgo i nekako sam uspjela uspuzati do vrha. Prevezli su me u bolnicu. Bila sam sva slomljena, ali, hvala Bogu, oporavila sam se. I nastavila. Navikla sam na bolne životne trenutke, valja ih samo znati nositi u srcu – ispričala nam je Subhija i neke detalje iz svog života koje do sada nikome i nikada nije ispričala.
Opljačkano imanje u Bijeljini
Subhija je do prije rata imala veliko porodično imanje u Bijeljini koje je opljačkano. Danas tamo ima samo livadu, ali, kaže, to je njena babovina.
-Bilo mi je teško kada sam prvi put nakon rata otišla i vidjela šta je ostalo od onoga što nam je otac ostavio. Strašno! Sve ono što vas veže za djetinjstvo je nestalo u jednom trenu. Cijeli tvoj život tako ostane samo jedna uspomena – sa sjetom u glasu priča Subhija.
S Nedom Ukraden svraćala svekrvi
I dok je ona išla po turnejama, sina Denisa je, naravno, čuvala svekrva Džemila Ekmečić Isaković. I nikada nije prošla pored Jajca, gdje je Džemila stanovala, da nije svratila da je bar kratko vidi.
-Jedne prilike sam zaustavila cijeli autobus s kolegama. Svi su znali tada šta se dešava i govorili bi: „Ma ovo Subhija stala da vidi sina i svekrvu“. Jedne prilike sam čak i Nedu Ukraden vodila svekrvi, čega se vjerujem i Neda danas sjeća.
Skupocjeni sat bacila u kantu za smeće
Mrzila je, kaže, ustajanje ranom zorom, a posebno sat koji ju je budio. Sebi je obećala kada prestane raditi da će taj sat baciti u kantu za smeće. I tako je i bilo.
-Iako je sat bio skupocjen i antikvitet, onog ujutra kada sam prestala raditi, završio je u kanti za smeće. Obećano, ispunjeno. Bilo mi je više dozlogrdilo 15 godina ustajanje prije šest sati ujutru – kroz smijeh nam reče Subhija.
