Nerijetko je u posljednje vrijeme Jasna Milenković Jami tema kuloara, ali i iznenađenje za gledateljstvo zbog svog plastičnog izgleda, kako kažu. Od tolikih estetskih zahvata kažu Jami je nalik nekadašnjim lutkama iz Italije, bez bore i packe na koži.
Ali, ruku na srce, ona je uvijek važila za jednu od najljepših i najatraktivnijih Beograđanki, tačnije Dorćolanke. Muzika je nekada za nju bila u drugom planu jer je bila vrhunska sportašica, okićena medaljama za gimnastiku, bavila se manekenstvom. Voljela punk i slušala taj muzički žanr. A onda su je njeni prijatelji bukvalno „uvukli“ u kafanu i predložili joj da pjeva onu muziku od koje će imati „ćara“.
Ona je bila svjesna da nije vrhunski interpretator stoga i ne čudi što bi često naišla na zatvorena vrata sa svojom pločom. No, sreća je bila na njenoj strani pa je ubola hit „Čokolada“. Ona je sjajan zabavljač po žurkama, splavovima, klubovima i kažu da sve diže na noge, da je ekstra pjevački štimung majstor. Pravila je pauze jer je imala životne rascijepe i ljubavne krahove a vratila se u muziku iz inata.
Nju je molio autor njenog hita „Šibica“ i to niko drugi nego Mili koji u to vrijeme nije bio ni blizu muzičkog postolja na kojem sada stoji. Opet hit kao i pjesma „Pusti me da živim“. A njen povratak 2007. bio je inatan sa pjesmom „One stvari“ koji je autobiografske tematike a kad je pitate kako može jedna Dorćolanka biti sabotirana pored toliko popularnih komšija ona će uvijek kazati da je nikada Beograd nije volio koliko ona njega.
One koji su je zvali u hotelske sobe odbijala je, radije se prihvatila teške borbe i kafanskih narodnjaka nego tih blamova. No, jedno je sigurno, kaže Jami, meni je sreća naklonjena.
