Vesnu Zmijanac su prije nekoliko desetina godina prozvali kraljicom estrade. U ono prošlo vrijeme jugoslovenske, budući da je zaista žarila i palila u svim zemljama bivše nam države. Inostranstvo joj nikada nije bila interesantno.
Bilo joj je bitno da je popularna i da je vole tu, u njenoj zemlji, njen narod, njeni prijateli i porodica, za koju je je više puta rekla da je razbacana po cijelom svijetu i da nikada nije bila kompletna. Zamjerila je svojim roditeljima na tome. Ali…
– Zamjerila sam ih što su bili raštrkani na gotovo dvije strane svijeta. Dok sam bila mala djevojčica, morala sam stalno putovati, malo kod jednog malo kod drugog. Više vremena sam bila kod majke. Ona je radila. Prema ocu i nisam imala baš neku ljubav. Prošla sam neke teške momente kada sam mu dolazila, no o tome drugom prilikom. Nekada se prema meni nije ponio kao prema rođenom djetetu, osjećala sam se kao tuđin, kao da sam dijete sa ulice koje je došlo da nešto traži, da se ugrije, ako je vani bila zima, ali ja to nisam željela. Meni je trebala roditeljska ljubav sa obje strane. Potpuna roditeljska ljubav, ako me razumijete. Uglavnom nisam imala djetinjstvo iz bajke, kao što ga neka djeca u današnjem svijetu imaju ali sam se borila i na kraju izborila sa svim nedaćama. Bio je to mukotrpan period i sa jedne i sa druge strane, ali mi je bilo drago kada je rezultirao uspjehom – priča Zmijančeva.
Kada je tek uplovila u muzičko-estradne vode kao djevojčurak, ni tada joj nije bilo lako, kao u svakom poslu, pogotovo onom javnom, bilo je raznih podmetanja, neželjenih situacija, no izborila se Vesna sa njima i krajem osamdesetih i početkom devedesetih postala slavna.
– Pa dobro sad, možda sam slavna postala i prije, ne znam šta podrazumijevate pod tom terminologijom danas. Ali tako je to otprilike bilo. Svi su željeli sa mnom da se druže, da izlazimo, iako nisam imala puno vremena za to. Pojavili su se i neki prijatelji iz djetinjstva, zaboravljene ljubavi, ali ja sam u tim momentima mislila samo na muziku, svoje pjesme, publiku zbog koje sve to radim i rasprodane dvorane u svim gradovima i mjestima i gdje sam pjevala. Vi ste relativno mladi pa se možda i ne sjećate tog vremena (smijeh). Bili su to lijepi momenti i lijepo doba. Svi smo živjeli složno, u svim zemljama bivše nam države, a onda su neki neistomišljenici odlučili da nas zavade i možda rastave. I drago mi je što nisu uspjeli u svom naumu. Čistih duša i ljubitelja lijepe pjesme će uvijek biti, a ja ću pjevati dok me grlo služi – zaključila je Zmijanac, prisjećajući se prošlih vremena koja mnogi estradnjaci nazivaju i „zlatnim“ vremenima u opusu bivše jugoslovenske muzike bez obzira na žanr.
