Ona je na društvenim mrežama napisala vrlo emotivno otvoreno pismo, čime je ganula mnoge.
-Sjećam se ovog dana sa bolom u grudima, 16. maj. Urođeni strah od vode, bolestan i nepokretan otac u kući, očaj, nemoć… Ostalo je još malo do isteka baterije na mobilnom telefonu, zove me prijateljica i sa nevjericom pita: „Dušo, kakvo je stanje?“. Ne sjećam se šta sam rekla. Ide noć, kroz prozor gledam vodu koja sve više nadolazi, nemam rješenje. Čuju se ljudi koji viču, žene koje plaču, ja se bojim ne za sebe, već za majku i oca. Dijelimo tu noć postelju sa komšijama koji imaju troje djece, nemaju kud, voda će im ući u stan. Minut traje vječnost. Nadam se da će jutro donijeti nešto bolje, ali ništa. Ljudi odlaze kako znaju i umiju. Pomažu jedni drugima, sloga je tu, konačno, započela je Slađa.
https://www.instagram.com/p/Bxh__rHou0s/
-Odosmo i mi, tatu su nosili, specijalne jedinice. Momci požrtvovani, hrabri i stručni. Ukazaše nam pomoć sa osmijehom na licu. Sumnjam da se nisu bojali, ali nam to nisu pokazali, jer šta bi tek onda mi. Ostalo je sve, nenamješten krevet, svijeće dogorjele, pokvarena hrana, uspomene. Ne znam šta mi je sa najboljim prijateljem, ne znam da li je živ. Živi pokraj Save. Neznanje ubija. Primiše nas moji kumovi, otvoriše nam vrata doma i dadoše zagrljaj i podršku.
Na samo 30 kilometara od Obrenovca, u našem lijepom Beogradu život teče, ljudi šetaju, idu na posao, djeca se igraju, bašte kafića pune radosti i smijeha. Na samo 30 kilometara.
Prošlo je, sve je prošlo, ja ne želim da se sjećam, ali želim da oni koji treba ne zaborave, da ne dozvole opet istu bol. Kažu: „Pa, dobro, ništa strašno, ti si na četvrtom spratu“. Jeste strašno, ne može meni biti dobro sve dok je mom najbližem loše. Ne daj Bože više nikad nikom, završila je Slađa i uz to dodala vrlo potresnu fotografiju.
