Kažu da voljeni umiru samo kad iščeznu iz naših srca. U prilog vječnoj, kosmičkoj ljubavi govore riječi Gorana Lazovića koje je posthumno uputio Jadranki Stojaković
Godinama ih je vezivalo nježno prijateljstvo puno tajni samo njima znanih. Putevi su im se često razilazili, ali uvijek bi se vraćali jedno drugom. Kada su mu javili da je umrla, nije vjerovao.
Nije vjerovao ni kada mu se nije javila na telefon. A ipak je morao nešto da kaže. Pa je napisao poemu.
Pogledajte prelijepe i potresne riječi kojima se Goran Lazović, publicista, scenarista i reditelj oprostio od drage mu Jadranke Stojaković.
"Mila moja,
Danas su mi javili da si umrla i ja sam htio da provjerim koliko me lažu, pa sam okrenuo onaj tvoj tajni broj koji se završava sa nula pet dva.
Zvonilo je do kraja, zvonilo nekoliko puta tako, i, zamisli, niko se nije oglašavao, niti još ikome vjerujem da te više nema.
Da je bilo sreće, umjesto ovog pisma, danas bih ti možda bio u gostima. I sad mi žao što sam te poslušao, kad si rekla:-ne dolazi, ne bi me prepoznao, gasim se, moj Gorane!Ako si zaista umrla, dopusti da u tvoje ime proljeću prvi izjavim saučešće!
I svim bulevarima, i usamljenim platanima koje smo grlili poslije ponoći. Znaš da te volim istinski, onako kako može da voli brat koji nema sestru. Zato si ti bila moja tjelesna mana!
Jer, sve smo mogli mi.
Čak i one noći kad si odlazila u Japan, govoreći:- ne tuguj, bleso! Dopisivaćemo se preko Sunca!
Nismo se tada gledali u oči kao što ni sad ne smijem da se pogledam u ogledalo.
Tamo bih ugledao tebe u mojim suzama, vidio te kako mašeš, i vičeš:
-budi bar malo muško!
Ako je sve ovo istina, i ako je smrt zaista došla po tvoje haljine, danas ti se najviše raduju Duško, Arsen, Kemo, Mika i Toma!
Prvi put im zavidim, i psujem glasno, što su te prizvali, jer su znali – šta si ti meni!
Čuvam tvoja pisma i slike.
I tvoje ruke, koje su još na mom skutu.
Tršavo moje!
Sav sam se u svijeću pretvorio.
I gorim za tvoju dušu, za tvoje oči, gorim tvojim glasom, koji šapće:-moj golube!
Je li ovo dan otkad nas više nema?
Ko će te sad zvati u ponoć?
Šta će meni Banjaluka bez tebe, Sarajevo, Dom sindikata, i hotel Moskva?
Odem li ikad više tamo, tražiću tišinu i ruže za tvoje ime.
Za mene ne brini, snaći ću se, ali onaj komad duše koji si mi otkinula stavi negdje ispod jastuka. Ja to govorim svima koje volim kad odu bez pozdrava.
Hoću malo da te žuljam kad me nema."
(Kurir/Express)
