Emir Kusturica je još na studijama u Pragu, važio za velikog buntovnika i nekonvencionalnog intelektualca spremnog da na uvredu odgovori i pesnicama.
Ono što je ovdašnja, ali i šira javnost zapamtila kao njegov najveći incident bila je čuvena masovna tuča na filmskom festivalu u Kanu, u kojoj je učestvovao neposredno po dobijanju druge Zlatne palme za film „Podzemlje.”
Po sopstvenom priznanju, morao je da reaguje i stane u odbranu časti jedne glumice koju je neki nedžentlmen uhvatio za zadnjicu, pa je Kusturica udario nasrtljivca i izazvao opšti haos. Ipak, nije to bio jedini put kada je režiseru ishitrenih reakcija “pao mrak na oči”.
U jednom beogradskom hotelu izudarao je i profesora Nebojšu Pajkića, nezadovoljan komentarima na račun njegovih filmova. Kako su mediji tada pisali, Pajkića je od razjarenog Kusturice pokušala da spase supruga Isidora Bjelica, ničim drugim do – svojom tašnicom.
I prva Palma obilježena je nesvakidašnjim događajem, jer Kusturica nije otišao da primi nagradu, već je dodjelu nagrada pratio iz stana svog prijatelja, kojem je pomagao da namjesti parket.
Ipak, izgleda su mu sudovi omiljeni način za riješavanje sporova.
Kolumnistu podgoričkog „Monitora” Andreja Nikolaidisa, kao i sam taj list, tužio je zbog teksta „Dželatov šegrt”, u kojem se govori o njemu kao saradniku Slobodana Miloševića u vrijeme rata u Bosni. Vrhovni sud Crne Gore nakon toga je donio i presudu kojom su Nikolaidis i „Monitor” dužni da režiseru plate 12.000 eura.
Svojevremeno je tužio i dramsku spisateljicu Biljanu Srbljanović jer je izjavila da je čuvenom režiseru pomogao Miloševićev RTS. Srbljanovićeva je napisala da je Kusturica
–preko svog prijatelja Milorada Vučelića direktno sarađivao s režimom, pri čemu je imao i materijalne koristi. Ni ona se nije lijepo provela.
Kusturica se prije nekoliko godina posvađao i sa svojim kumom Goranom Bregovićem, koji je za njega, prema izvještavanjima hrvatske štampe, kazao da je muziku za filmove slavnog režisera pisao samo zato što mu je bio potreban novac, ali da filmove koje je kasnije radio „ne može da spase ni dobra filmska muzika”. Kusta mu na to nije ostao dužan:
– Bregoviću sam ponudio posao kada sam ga pronašao u Parizu, blijedog i neuhranjenog, i angažovao sam ga iz čiste samilosti. Znate li kako mi je uzvratio? Tako što je za moj film „Arizona dream” ukrao jednu korzikansko-jevrejsku pjesmu. To je primijetio svjetski poznati muzičar Igi Pop, pred kojim sam se potpuno obrukao. Eto kako je on zarađivao novac kod mene – kradući tuđe pjesme koje je meni prodavao – odgovorio je Kusturica Bregoviću, koji je kasnije demantovao da je loše govorio o svom nekadašnjem bliskom prijatelju.
