Prošle godine većina poznavalaca ilidžanskih slika i prilika iz vremena kada je ova manifestacija bila broj 1 u Jugoslaviji, su se ibretili kada su u revijalnom program najavili Lepu Lukić. Sreća pa je žena imala dobru memoriju, pa one nesretne voditelje na sceni je spasila svjedočenjem o nastupu na Ilidži ‘69. i pobjedničkoj pjesmi “Oplakana ljubav”, autora Budimira Jovanovića. Njen drugi festivalski nastup iz ‘82. kada je ponovo pobijedila nisu ni pomenuli. Lepa im nije ispričala, a ovi pojma nemaju.
Bilo je lupetanja i na ovogodišnjem festivalu, naročito u onom revijalnom dijelu, u kojem su najavljivali nastup Ane Bekute i podsjećali da i ona svoje početke veže upravo za Ilidžu. Dobro je da ovu iskrenu, karakternu i veliku ujetnicu novinari “Hayata” nisu poslali i na mjesec.
Napisaše da je Ana promovirala svoju debitanstku ploču na Ilidži ‘85. Ne znaju hudnici i jadnici da se nikada ploče nisu promovisale na festivalima. Samo su se predstavljali izvođači i potpuno nove kompozicije koje nikada do tada nisu smjele biti bilo gdje objavljene.
Te godine Ana Bekuta nije bila ni u publici! Nažalost! Festivalske propozicije nisu dozvoljavale. A pobijedio je “Nervozni poštar” pjesmom “Šeher, šeher Sarajevo, slatki dom je moj”.
“Hayat” je u svojoj sveznajućoj opijenosti još strpao u usta Ani Bekuti da je tada bila jako uzbuđena, i da su je sve kolege podržale. Te da je upravo zbog toga, između ostalog, presretna zbog nastupa na Ilidži, jer joj se vraćaju lijepe uspomene.
Oni koji poznaju Anu Bekutu dobro znaju da žena nije “pukla” i da tako nešto nikada ne bi izjavila ni u ludilu. Ima ona i pameti i dostojanstva.
Dobro informisan i pripremljen novinar, će svom saradniku, kada laže u interesu istine postaviti potpitanje, na primjer “Koji se kolega ili kolegica tada posebno radovao? Ko joj je prvi čestitao na toj Ilidži?
Sumnjamo da je Ana zaboravila, ali evo da podsjetimo i nju, a novinarima i urednicima “Hayata” da kažemo istinu: Ana Bekuta je nastupala na Vogošćanskim festivalima, koji su nastali nakon potonuća Ilidže polovinom osamdesetih godina. Prvi put se predstavila 1988. godine pjesmom “Volim ga majko, volim” a drugi put 1990. pjevajući kompoziciju Kemala Montena “Moje čežnje, moje nade”.
Piše: Ekrem Milić
