Mina Vrbaški i Kristina Kija Kockar sjedile su u pabu i razgovarale. Nakon čitave situacije sa Đeksonom, Mina se dotakla i teme snova, podijelivši sa Kijom da Lunu Đogani sanja često, i uopšte ne dobro.
– Ja Lunu sanjam svake noći i to najbolesnije snove. Kao Zadruga je 15 puta veća od ovoga i ona je umrla tu. Ti si joj najbolja drugarica, mi u crnini, okupljamo zadrugare da dođu na sahranu, izgubljeni smo. Ja sam odjednom u nekom rudniku, napadaju me životinje, pa na farmi gdje me napadaju neke guske sa kosturskim glavama. I ja tu tražim Anđela jer smo mi u vezi, a kao mi smo prije toga bili u nekom restoranu i ja podijelila svima ovdje bijelo vino, a sebi ostavila viski. I svi popiju svoj alkohol, a ja vadim flašu i Anđelo i ja idemo da je sakrijemo.
Ja i Anđelo se za ruku držimo i šetamo kroz Zadrugu i Đekson ide za nama i traži da mu sipam. A mi smo svi ubice, sve je crno, morbidno, puno štekova. I odjednom ja bježim i u tom trenutku se stvorim u Italiji, Luna u kapeli, ja tražim tebe, ti skroz u crnom, preko lica imaš ono, mi stojimo, plačemo, ne možemo da se smirimo, jecaš ti, ja, tu se stvori Anabela, tvoji, moji. Ja sam se izgubila i opet se vraćamo u tu crkvu i ja i ti joj nosimo kovčeg, ne znam koliko kilometara i ulazimo u Zadrugu, ona sva crna, ofarbano u crno, ruže crne, svi zadrugari u crnim mantilima, sa svijećama u rukama i mi spuštamo kovčeg, zakopavamo i kreće na nekom jeziku neki pop i u tom trenutku se Luna budi iz kovčega i počinje da vrišti i ja počinjem da vrištim, tražim mamu i vičem da hoću da izađem iz sna – ispričala je Mina.
Kija je prokomentarisala kako je sve to bio samo strašan san, i da je Mina tako zapravo, što se u narodu vjeruje, Luni produžila život.
