Neno Belan bacio se i u pozorišne vode te komponuje za predstave, a osim što je vrhunski
muzičar, našao se i u ulozi umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala. Kaže, veseli nastupu na Šalati, gdje će se njemu i njegovim Fiumensima pridružiti posebni muzički gosti: Gibonni i „Opća opasnost“, a veliko iznenađenje bit će nastup njegove kćerke Nikoline Belan, s kojom će izvesti pjesmu ‘Can't you feel the love tonight’ iz mjuzikla ‘Lion King’.
Dijalog sa publikom
Svirate tri sata i padne li vam koncentracija, zaboravite li tekstove?
-Neke od svojih pjesama sviram trideset godina, a tekstove sam uglavnom savladao. Velik dio sam ih većinom i napisao, što olakšava stvar. Svaki veliki koncert je energetski nabijeno emotivno putovanje i dok traje – traje i to posebno stanje u kojem se nalazim. Ne osjećam ni zamor ni pad koncentracije – samo savršen dijalog s publikom.
Je li svaki put novo uzbuđenje kada stanete pred publiku i postoje li ikada trenuci kad vam dosadi stalno biti u kombiju, penjati se na binu, svirati isti repertoar?
-Iako se čini da je to uvijek isto, već godinama za mene niti jedan nastup nije isti. Uvijek iznova to je susret pun očekivanja. Sa svakom novom publikom to je novo upoznavanje, nova razmjena. I svaki put je baš s tim ljudima, tamo, u tom trenutku to prvi i jedinstveni sastanak. Zato sumnjam da će mi nastupanje ikad dosaditi.
Kako se spremate za koncerte?
-Ne razmišljam ni o čemu posebno. Opušten razgovor s bendom, piće, nekad viski i cola, nekad čaj, a ostavim si trenutak koncentracije prije samog izlaska i to je to. Gušt počinje sa svirkom.
Po čemu najviše pamtite osamdesete, kad ste počeli ostvarivati karijeru s grupom Đavoli?
-Osamdesete pamtim po osjećaju da počinje nešto veliko, da mi se život mijenja, da planovi postaju stvarnost. Tada sam postao svjestan da sam odlučio jedino moguće, da muzika bude moj put i da je ta odluka ispravna. Sve me tada palilo i inspiriralo, moja, tuđa muzika, putovanja, zanos, otvoren odnos prema životu, da sve može, da sve ide, da će sve biti dobro. I usprkos usponima i ponekim padovima, bio je to ispravan osjećaj. Sve je uglavnom ispalo dobro.
Da možete izdvojiti jedan trenutak u karijeri, koji biste ponovo proživjeli?
–Teško je izdvojiti jedan, poseban trenutak. Mnogi su odredili moj život. Prvi Kulušić, kad sam shvatio da postajem taj neko drugi, taj neki novi ja. Prve prepune Gripe, kad se pozornica ljuljala u ritmu, s publikom. Ali kad bih jedan trenutak mogao ponovno proživjeti, mislim da bih birao da još jednom otpjevam duet s Dinom Dvornikom. Kao onda u Tvornici, naš zadnji susret, naša zadnja ‘Ella e’ i više nije bio tu. Svega je bilo u mom životu, i veličanstvenog i tužnog i dobrog i lošeg, i baš ništa ne mogu promijeniti, a malo toga i bih.
Jeste li za neku svoju pjesmu posebno vezani i zbog čega?
-Za svaku sam vezan zbog nečeg posebnog i samo meni znanog. Neka tako i ostane.
A jeste li ikada zapjevali neki narodnjak?
-Naravno. Zar nismo svi ostali na nekoj zabavi do zore gdje nema što se nije pjevalo?
Koja vam je omiljena pjesma Halida Bešlića?
-Uh…Ima ih dosta! „Miljacka“, „Put me zove“, „Čardak“,“Lavanda“… Halid ima veliki opus.
Nakon tri dječja mjuzikla u saradnji s Hrvatskim narodnim kazaližtem u Šibeniku: ‘Buratino’, ‘Matilda’ i ‘Čarobnjak iz Oza’, sarađujete i s Hrvatskim pozorištem u Pečuhu u Mađarskoj. Što vam znači rad u pozorištu?
-To je za mene prostor slobode, novo područje umjetnosti koje mi je otvorilo puno lijepih stvari. Kad pišem mjuzikle, mogu isprobavati drugačije, za mene netipične stilove i žanrove. Mogu pisati iz posve nove vizure, ne za sebe, nego za glumce, za likove, za dramsku situaciju. To mi je inspirativno, veselo i poticajno. Kazalište je čaroban svijet u kojem se jako dobro osjećam.
Uz sve to ste umjetnički direktor Zagrebačkog festivala. Imate li vremena za privatni život?
-Rad na Zagrebačkom festivalu uzima vremena, ali mi zbog toga nije nimalo žao. Ponosan sam na rezultate koje je stvorio umjetnički tim tog festivala i dokazao da Zagrebfest može dati urbani pop zvuk. A što se tiče privatnog života, on se često isprepliće s poslom. Spadam u one sretnike koji posao ne doživljavaju kao namet, već kao zadovoljstvo. Jasno, postoje dani, sati, trenuci samo za najuži krug, porodicu, prijatelje. Oaze mira koje pripadaju samo meni.
Kako se opuštate nakon rada u studiju i nastupa?
-Vozim bicikl, naročito u onim rijetkim slobodnim danima ljeti, kad obilazim puste staze otoka Brača. To mi nikada neće dosaditi. Volim prošetati u Rijeci do lukobrana, noću, ako me zamorilo dugo sjedenje u studiju. Kino, dobar film i kokice i to uvijek može. I večera s prijateljima uz dobro crno vino i zanimljive razgovore do dugo u noć.
Koliko se često vidite s kćerkom Nikolinom i kako najviše volite provoditi zajedničko vrijeme?
-Često smo zajedno. Ona se sad preselila u Zagreb, živi samostalno, započinje vlastitu karijeru. Družimo se, dijelimo život. U posljednje vrijeme i sarađujemo. Nikolina se također bavi muzikom, vrlo različitom od moje, ali to nam ostavlja prostor za brojne diskusije. No na mom ovogodišnjem koncertu na Šalati dogodit će se nešto izuzetno i meni vrlo važno. Prvi put ćemo zapjevati zajedno. Otpjevat ćemo zajedno fantastičnu pjesmu ‘Can't you feel the love tonight’ iz mjuzikla ‘Lion King’. Radujem se za sebe i za nju, radujem se novoj velikoj stvari koja nas povezuje.
