Popularni Osman Hadžić traje već godinama, iza njega je dosta velikih hitova, a razgovor sa njim vodili smo u zemlji u kojoj živi sa njegovom porodicom, u Njemačkoj.
Da li je posao pjevača danas težak i neizvjestan?
-Nije težak, nije neizvjestan, a u suštini je u životu sve neizvjesno. Veoma često se dešava da su dvorane, diskoteke pune gdje nastupam, ali ima naravno i nastupa sa kojima se baš ne bih mogao pohvaliti. Opet kažem sve je to dio našeg života i estrade.
Ko više donosi novca u kuću, Vi ili Vaša supruga?
-Ja definitivno, jer moja supruga radi samo četiri sata, a to je tek da ima neko zanimanje i da ima za svoje lične potrebe.
A, djeca da li su počela zarađivati vlastiti novac, a ako jesu da li daju nešto za kućni budžet?
-Kćerka je počela da radi, ovaj mlađi sin nešto zarađuje isto, a stariji studira. Iskreno, još nisam doživio da je neko nešto od njih dao, ali neka su oni meni živi i zdravi. Neka oni zarađuju za njihov budžet, neka rade, štede da imaju za vlastite stanove i kuće.
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled?
-Pa svašta mi se dešavalo dok sam bio mlađi i nestašniji. Sa mojom suprugom je bila ljubav na prvi pogled, ali je tek nakon godinu dana baš pravo zaživjela. I prvi i drugi put smo se sudbinski sreli. Prvi put sam je vidio kada sam pjevao njenom bratu na svadbi, a drugi put smo se sreli u Štutgartu.
Da li Vašu suprugu i danas volite istim žarom kao i prvog dana?
-Da istim žarom, a možda danas i više nego prije. Kako čovjek stari shvata ko mu je i šta mu je najbitnije u životu, faktički smo ostali sami, djeca su svako na svoju stranu.
S obzirom da svi porodično živite i Njemačkoj, da li imate njemačke pasoše?
-Ne, nemam ni ja, ali ni djeca. Sva moja djeca su sada punoljetna i oni će samostalno odlučiti da li će uzeti njemačko državljanstvo ili ne. Ja ustvari razmišljam da vratim i mene i suprugu i djecu u BiH, ako budu htjeli.
Po Vama onda nije neizvjesna budućnost mladih u BiH?
-Ja ne mogu baš na to pitanje precizno da odgovorim, ali većinom mediji prave svu tu frku oko odlaska, a bilo bi pametnije da naprave priču gdje ti mladi ustvari odlaze iz BiH. Da naprave priču kada dođu u Njemačku kako i gdje žive, kakav im je život, a vjerujte mi mnogima nije sjajno kada dođu. Svakome treba par godina da se navikne na novi način života, sve se plaća, a Nijemci su u zadnji par godina dolaskom izbjeglica renovirali sve njihove stare zgrade i onda te stanove iznajmljuju po jako visokim cijenama, a posebno ljudima koji dolaze sa Balkana. Vjerujte da nije sve bajka kako se mnogima to čini.
Sada će možda mnogi reći: “Lako je Osmanu pričati iz daljine, on ne živi u BiH…”
-Vjerujte mi ja sam u Štutgartu samo zbog porodice, mene posao ne veže za jedno mjesto i ja mogu da živim i u Cazinu, Sarajevu, Bihaću…Ja dosta vremena i provodim u BiH, ali vidim na mnogim primjerima oni koji dođu da im nije lako. Ja imam muzičara koji me prati na nastupima, a koji je došao iz Bosne, upisao školu za njegovanje starijih osoba u Štutgartu i vjerujte mi, nije mu lako, a takvih je mnogo. Dobro, on tom školom ulaže u vlastitu budućnost.
Da li se možete sjetiti neke ludosti iz mladosti?
-Bilo ih je zaista dosta, a jedna je posebna, kada sam sa 16. godina otišao od kuće da sam zarađujem za život. Nije to bila pjesma, već sam radio na građevini kod rođaka u Sloveniji i Hrvatskoj. Ali to opet i nije bila neka ludost, jer sam tim mojim odlaskom i ranim radom kao najstarije dijete pomogao mojim roditeljima.
Da li biste nešto kad bi mogli mjenjali u Vašem životu?
-Kada bi htio da nešto mijenjam, to je sada kasno. Pomažem braći nešto malo oko njihovih poslova, ali iskreno govoreći ne bi ništa mijenjao, sve je na svom mjestu.
Nek’ su sretni
Kada bi Vam jedan od Vaših relativno mladih sinova sada došao i rekao da ima djevojku i da sa njom čeka dijete, kako bi reagovali?
-Naravno, ne bi mi bilo drago jer su još veoma mladi. Oni su dovoljno stari da sami donose odluke, ali nedao Bog kada bi se to sada desilo, prihvatio bi situaciju takva kakva jeste. Samo nek’ su sretni.
Kako gledate na istopolne brakove?
-Sve što je zakonski dozvoljeno, sve što nekom odgovara, neka tako i radi. Meni lično ništa ne smeta, a toga sam se u Njemaškoj nagledao i veoma sam liberalan po tom pitanju. Kosmopolita sam, svega sam se nagledao i kažem još jednom, meni ništa ne smeta.
Koja je bila Vaša najskuplja pjesma koju ste snimili, koju ste najviše platili?
-Mislim da je to pjesma „Titanik“, Vlada Grajić je radio muziku, Taške aranžman, a Marina Tucaković tekst i koštala je oko 7000 eura, ali je bila mega hit i vratila mi se desetoruko.
Faruku Jažiću sve dugujem
I evo za kraj da se osvrnemo na same Vaše početke. Spočitavaju Vam da veoma rijetko pominjete ime rahmetli Faruka Jažića, navodno biste to trebali činiti?
-Mislim da nema potrebe da me bilo ko javno proziva po pitanju jedne osobe kao što je rahmetli Faruk Jažić. On je bio i ostao jedna veoma važna osoba u mom životu. Kada me neko u intervjuu pita za njega, za moje početke, ja njega uvijek pomenem. Faruk je zaslužan što sam kao debitant nastupio na Festivalu Ilidža sa pjesmom „Nikada ti neću reći“, pored njega autor pjesme je bio i pokojni Žarko Šipka, sa njima dvojicom sam se svojevremeno intezivno družio. Pred sami rat u BiH ja sam od 10. februara do 10. marta 1992. godine bio otišao u Austriju gdje je moj otac radio, a imao je apartman, pa sam kod njega i stanovao, a pjevao sam tih mjesec dana kako u Austriji isto tako i Njemačkoj i Švicarskoj. Sa Farukom sam se često telefonom čuo, jer on mi je pripremao LP ploču u saradnji sa Kemalom Montenom. Ja sam ga nazvao 9. marta i pitao ga šta da mu donesem, a on meni kaže, samo jednu šteku Camel cigareta bez filtera, a onda mi je rekao, da bi bilo bolje da sačekam sa povratkom u Sarajevo, jer se dešavaju neke čudne stvari. Ja sam ga poslušao i tako ostao u Austriji, a da sam se vratio ko zna šta bi danas bilo sa mnom. Faruk je poslije toga došao u Njemačku gdje smo se opet često viđali i družili. Na žalost, tu ploču nismo nikada snimili. Tadašnji Ilidžanski festival prenosile su sve televizije u Jugoslaviji, ja sam nastupao prvi,a odmah poslije nastupa, festival je bio 14. decembra, 15. decembra me nazvao menadžer „Bijelog Dugmeta“ Raka Marić i rekao mi da nastupam za Novu godinu u hotelu Holliday Inn u Sarajevu, zajedno sa Indexima i Mišom Kovačem. Dakle, Faruk Jažić je čovjek kome sve i dosta toga dugujem u životu i moje sjećanje na njega nikada neće izblijediti. Pa, on je u saradnji sa „Diskotonom“ uzeo mene pod njegovo okrilje, jer je poslije smrti Tome Zdravkovića tražio nekog pjevača koji je malo drugačiji, moderniji, da mu stvara i piše neke lijepe, gradske pjesme. Dakle, on je osoba zaslužan za dosta toga u mom estradnom životu.