Otkriva koliku je tremu imao pred snimanje s Josipom Lisac i najavljuje da će publika na teniskim terenima KK Partizan čuti nešto što nije nikad dosad.
Kada ste 1988. kretali iz Kumrovca, da li si mogao da zamisliš da ćete 30 godina kasnije svirati u arenama i na stadionima?
“Ne. Nismo se time opterećivali. Bili smo suviše mladi da bismo razmišljali o uspjesima i htjeli smo da nekako korisno ubijemo vrijeme, da ne sjedimo stalno u parku i pijemo pivo. Dosta slabo sam pamtio tekstove, pa sam počeo da pišem svoje. Malo-pomalo, nastale su prve pjesme Hladnog piva.”
Trideset decenije kasnije, šta bi izdvojio kao vrhunce vaše karijere?
“Možda koncert na Jarunu kraj Zagreba, za koji smo prodali oko 25.000 karata. To je bio nevjerovatan trenutak, kad pomisliš: Bože, hoće li ovo ikad stati! I izdanje presudnog albuma ‘Šamar’, nakon koga smo počeli da punimo velike prostore. Bila je i i jedna saobraćajna nesreća u kojoj smo zamalo skoro svi izginuli. Na Badnje veče 1994. završili smo u provaliji negdje na Jadranskoj magistrali. To je bio prelomni trenutak, nakon koga smo počeli da gledamo život drugim očima.”
Vratimo se na koncert. Šta spremate za publiku na Kalemegdanu?
“Sviraćemo pjesme koji nikad nismo izvodili u Beogradu, ali i najveće hitove. Pokušaćemo tako nešto da podvalimo Beograđanima a da toga ne budu svjesni. Još smišljamo kako da to izvedemo u jednoj večeri i moraćemo da iznenadimo jedan dio publike.”
Nedavno ste snimili pesmu “Soundtrack za život” s Josipom Lisac. Jesi li imao tremu što pjevaš sa ženom koja ima jedan od najboljih vokala u ovom dijelu svijeta?
“To je bio jedan od onih najljepših trenutaka s Hladnim pivom. Kad smo bili u studiju, Josipa je imala malo problema s tajmingom. Ona je ‘laid back’, pjevačica, uvijek malo kaska za ritmom, što daje šarm njenoj interpretaciji. Ova pjesma je ravnog ritma i ona je imala problema s tim, pa me zamolila da joj malo dirigujem, to jest da joj rukama dajem takt. Taj trenutak kad sam u tom studiju mahao rukama da bih davao takt jednoj Josipi Lisac, koja je pravo nacionalno blago, to je bilo nezaboravno. Pomislio sam: Baš mi je divan ovaj posao, mogao bih se njime baviti još trideset godina.”
