Na današnji dan, 10. maja 2005. godine, preminula je poznata pjevačica Vida Pavlović. Tokom bogate karijere stekla je epitet “kraljice romske muzike” i decenijama su mnogi smatrali da ima najraskošniji glas na domaćoj sceni. Ukratko, Vidin život i karijera glasili bi ovako: Počela je da se bavi pjevanjem u svojoj 14. godini.
U petnaestoj godini udaje se za muzičara Aleksandra Pavlovića i odlazi da živi u Sarajevo. Poslije deset godina učenja zanata po kafanama snimila je prvu ploču sa pjesmom “Gledala sam sa prozora”. Odličan uspjeh ploče (prodata u preko 500 000 primjeraka) dao je Vidi nove smjernice u životu. Napušta Aleksandra i Sarajevo i sa dva kofera u ruci stiže u Beograd. Tu je srela novu ljubav, muzičara Stevu Jovanovića. U braku sa njim bila je 27 godina. Nije krila nezadovoljstvo i da je nesretna što nema djece.
Brak se raspao, ali ona i Stevo su nastavili da žive pod istim krovom svako u svom dijelu kuće. Posljednjih godina imala je problema sa visokim pritiskom, od čega je i preminula. Bila je jedna od najtiražnijih izvođača u Jugoslaviji, a samo neki od njenih hitova su: “Sanak me mori”, “Došli dani tugom rasplakani”, “Ostala je pesma moja”, “Jača od tuge”, ” Samoća je od bolesti teža”, “Kad imam pravo na bol”, “Samo sam tebe volela” i drugi.
Dani tugom rasplakani
Vida je rijetko davala intervjue i pričala o svom životu. Ne zato što to nije željela ili je htjela nešto da sakrije, već su je mediji jednostavno izbjegavali.
Najviše je patila zbog toga što se nije ostvarila u ulozi majke i nije propuštala priliku da o tome javno priča.
– Kad uđem u studio, imam utisak da sam sama na ovom svijetu. Djecu nemam, to mi teško pada, ali, dobro, tu su djeca mojih sestara koje su umrle. Kažem: Bože, zašto to tako mora da bude? Pa, čekaj, makar da im otpjevam, neka plaču, neka čuju moju tugu. Događalo se da kad ploče dostignu tiraž od 200.000, prestanu da ih štampaju. Jednom prilikom, Nazif Gljiva je rekao: Ako Vida proda 500.000 ploča, šta ćemo mi da radimo!
–Malo su me novinari nervirali, da vam kažem i to. Na “Beogradskom saboru” samo sam znala da otpjevam, uvijek sam bila nekako po strani. Nijedan novinar nije htio sa mnom da uradi ni najmanji intervju. E, kad sam doživjela ovacije sa kompozicijom “Ostala je pesma moja”, kad su zbog nje moje kolege plakali iza zavjese, svi su potrčali k meni. Onda im je moj suprug rekao: Kad je dosad ništa niste pitali, nemojte ni sad – ona je ovaj uspjeh ostvarila “slučajno”! Ali, dobro, život teče dalje, neka mene tako. Možda je trebalo da budem agresivnija, bezobraznija, vjerovatno bih tako bolje prolazila. Ja znam da pjevam, rekoh, ništa drugo mi i ne treba, i prepustila sam se sudbini. Volim da se družim s ljudima, volim kad mi neko dođe s harmonikom, da podijelimo radost. Da pjevamo i sviramo – to je za mene život, to mi daje elan. Ranije smo se puno družili: Šaban Šaulić, Snežana Savić, Snežana Đurišić, pa Nada Topčagić… Znali smo da budemo zajedno i po tri dana. Sad niko nema vremena za druženje, sve je u nekoj jurnjavi, brigama i strahu, neimaštini – govorila je pokojna pjevačica.
Zbog Vide su sijekli glave i vadili oči
U svojoj dugogodišnjoj karijeri nije doživaljvala samo ovacije, aplauze i divljenja. Bilo je i nemilih događaja koji su se duboko urezali u Vidino sećanje, a neke od njih podijelila je sa javnošću.
– Ono što u filmu “Skupljači perja” radi Beli Bora, to je dečija igra u odnosu na ono što sam ja vidjela. Dok sam na nekom slavlju pjevala “Dema miro” (“Tatino devojče”), mladić je flašom sebi izvadio oko. Strašno je to bilo. Kad bi se tekst prevodio s romskog, zvučio bi smiješno, zapravo, romske pjesme se ne mogu prevoditi. Ko razumije, zna da je to sama emocija, čisto osjećanje. Znate, svašta sam vidjela, isijeku glavu. Kažem čovjeku: Neću da ti pjevam više, beži! On sav u krvi. Pa, rekoh, šta je to u mom glasu da se ljudi ubijaju!
–Znate kako je izgledao moj boravak u Beču: slijećem avionom, nemam vremena da se presvučem jer me ispred lokala u kojem pjevam čeka masa ljudi. A koliko god je sala u kojoj pjevam velika, toliko je u njoj cvijeća. Kad uzmem mikrofon, to je padanje, plakanje, kuknjava – prisjećala se Pavlovićeva.