Emir Bukovica nedavno je svoju publiku iz Amerike obradovao novim projektom pod nazivom Bukowskee. Pjesma je nastala u saradnji sa Denijem Šepardom, američkim gitaristom, muzičarem, pjevačem i producentom, a ovo nije njihova prva saradnja.
Frontmen benda „Emir& Frozen Camels priča o tome kakav je život u Americi, kakav na Balkanu, planovima i očinstvu. U iskrenom razgovoru on se osvrnuo i na rok muzičku scenu u našoj zemlji.
Novi projekat Bukowskee i pjesma “Vrati film” je pred publikom. Kakve su reakcije?
-Reakcije su više nego dobre. Prevazilaze sva moja očekivanja. I to u cijelom regionu. Od Crne Gore i Srbije, pa do Hrvatske i naravno BiH. Pozitivne reakcije stižu čak i iz Amerike, gdje su pjesma i spot i snimljeni.
Da li je ovo žanr kojim želite da idete?
-U principu ovo je žanr kojim sam i do sada išao, samo sam se na neki način vratio onom minimalizmu sa početka svoje muzičke karijere, kada je kvalitet pjesme bio puno bitniji od ispolirane produkcije i tehničkog “perfekcionizma”, pomješanog sa tonom ne muzičkih detalja, koji vladaju današnjom muzičkom industrijom.
Ovo nije prva saradnja sa Denijem Šepardom. Kako izgleda vaše druženje i posao?
-Upravo sam se evo vratio sa druženja sa Denijem, koje nikada nije dosadno i koje uvijek proizvodi neke nove ideje, privatno, ali i muzički govoreći. On je velika zvijezda i fenomenalan lik od koga sam puno učio i zato mi je bilo logično da on bude prvi gost na mom solo BUKOWSKEE projektu.
Koliko se novi projekat odražava na “Frozen camels” i vaše planove?
-BUKOWSKEE ne ugrožava moj EFC bend, čije ime je već dovoljno etablirano i čiji rad se normalno nastavlja. Ja sam jedino kao autor osjetio da u meni postoji još puno više melodija, nota i pjesama koje bih želio da izađu u svijet, a koje su možda malo drugačije od zvuka jednog rok benda.
Da možete vratiti film šta bi uradili drugačije?
-Ponekad razmišljam šta sam to mogao napraviti drugačije da bi moja karijera možda bila veća ili razvikanija. I ponekada mi se učini da je bilo nekih grešaka u koracima, da sam mogao neke stvari uraditi i iskoristiti malo bolje. Ipak sam bio, družio se i svirao sa nekim velikim svjetskim zvijezdama i neke od njih su mi nudile svoju pomoć. Ali ja sam je redovno odbijao, u nekoj svojoj ludoj ideji da ću sve moći sam. Koliko god sam možda na taj način kočio sam sebe, danas sam ponosan na činjenicu da sam sam samcat od sebe i svoje karijere ipak napravio nešto i da će iza mene ipak zauvijek ostati dosta lijepih pjesama, što je ipak neki uspjeh u životu, zar ne?
Na šta ste posebno ponosni u svojoj karijeri?
-Pa upravo na činjenicu da sam se sam borio i izborio za svoje mjesto pod tim tzv. muzičkim nebom. Da sam kao autsajder i izbjeglica došao u Ameriku, i da sam od No Name-a i tamo nekog Bosanca došao u priliku da sarađujem i sviram sa jednim Deni Šepardom, bendom AC/DC ili Lenijem Kravicem. Da na neki način zaradim njihov respekt, jer to vjerujte nije lako. A specijalno onda napustiti taj komfor i vratiti se na Balkan i ponovo od nule graditi ime i karijeru. To je stvar na koju sam vrlo ponosan.
Koliko vas je promijenila uloga roditelja i rođenje kćerke?
-U nekim segmentima ne puno, jer sam oduvijek želio biti otac i to baš neke slatke djevojčice i na neki način sam bio spreman u glavi. No, s druge strane, jedno je teorija, a drugo praksa. Naravno da su mi se prioriteti i strahovi promjenili i da je sve i jedan fokus okrenut prema ovom malom i slatkom biću.
Kakvi su planovi u narednom periodu?
-Kad god sam u Americi pravim neke velike planove, specijalno profesionalne i muzičke. Jer to nekako odavde izgleda normalno. Ljudi u normalnim zajednicama prave planove, naravno. A onda se vratim na Balkan i shvatim da tamo planovi i dogovori ne znače baš puno. I to iskustvo me naučilo da ne pravim nikakve velike i dugoročne planove.
Koliko pratite današnju scenu i gdje je danas rok muzika u BiH?
-Nigdje! Ako treba da ponovim još pet puta… Nigdje. Da se ne lažemo. Ovog proljeća i ljeta smo interno kao bend istraživali teren, u želji da napravimo malo veću turneju po BiH. I došli smo do poraževajućeg podatka da 60-80% gradova u BiH nemaju ni jedno mjesto u kojem se pušta, sluša rok muzika. O čemu mi ovdje govorimo? Ovo je definitivno ruralna država, u kojoj se sluša i svira ruralna muzika. Samo mi ne spominjite Sarajevo, jer Sarajevo nije slika i prilika, odnosno slika prosječne države BiH.
Danas folk muzika zauzima medijski prostor, da li bi napisali neki narodnjak?
Ako pod folk muzikom smatrate gore pomenutu ruralnu muziku, prepunu primitivizma i plitkih tekstova, onda naravno da ne. No, ako govorimo o pjesmama Tome Zdravkovića ili Radeta Jovanovića, onda ću vas iznenaditi i reći vam da sam napisao nekoliko pjesama, koje mirišu na te nekadašnje narodnjake s dušom i kvalitetom i da su kritike onih koji su te pjesme čuli zaista fantastične. Naravno, sad tražim nekog kvalitetnog izvođača da te pjesme i otpjeva ih, evo ako Halid Bešlić ili neko njegovih kvaliteta čita ovo, neka mi se javi.