Kada kažemo za nekoga da je asocijalna osoba mislimo na osobu koja nije pretjerano društvena, nije joj stalo do poštovanja ponašanja koje društvo nameće, ravnodušna je prema ineresima zajedince i jednostavno joj nije potrebno konstantno okruženje drugih ljudi da bi bila sretna.
Bira društvo
Međutim, često uslijed nedostatka podataka ljudi u savremenom govoru koriste izraz “asocijalna osoba” poistovjećujući to sa ozbiljnom dijagnozom jer je mješaju sa antisocijalnim ponašanjem, koje zaista jeste poremećaj ličnosti. Antisocijalna osoba nema osećaj empatije, samilosti ili brige za druge ljude. Asocijalna osoba nije ni slična antisocijalnoj, jer antisocijalna želi da napakosti okolini, a asocijalna samo ne želi kontakt sa okolinom, ako nije raspoložena za to.
Zato je možda bolje da nekoga ko samo nije najdruštvenija osoba koju poznajete, ne voli preterane izlaske i jednostavno je sam sebi dovoljno društvo, a ipak ima bliske ljude, porodicu i prijatelje i sa njima rado provodi vrijeme, nazovete socijalno selektivan. Uopšteno ta osoba zaista bira društvo, ali kada izabere, umije da uživa u njemu možda bolje i iskrenije od ljudi koji su stalno okruženi drugim ljudima u kojima ne vide iskrene prijatelje.
Zašto su inteligentniji ljudi asocijalni?
Prema istraživanju američkog Nacionalnog centra za biotehnološke informacije (NCBI), ljudi sa visokim koeficijentom inteligencije imaju manju tendenciju da komuniciraju sa drugim ljudima, od onih koji su prosečno inteligentni. Interesatno je i to da se zbog ove strategije samovanja, zadovoljstvo životom kod genija izuzetno povećava.
Dokazano je da ako imate mali krug prijatelja i zadovoljni ste tom situacijom, sudeći po ovoj studiji, to je znak da ste veoma inteligentni. Sudeći prema riječima naučnika, Satoši Kazanava sa Londonske škole ekonomije i Norman Lia sa Univerziteta za menadžment u Singapuru, za one koji traže sreću, strategija ,,iseljenika u šumi“ može biti način da je pronađu – posebno ako su veoma inteligentni.
Kroz temeljno istraživanje, evolucioni psiholozi su utvrdili da su ljudska bića sretnija u manje gusto naseljenim područjima. Takođe tvrde da se sreća povećava kada se naša društvena interakcija dešava sa nama najbliskijim ljudima, a ne strancima, novim prijateljima ili poznanicima.
Istraživanje je rađeno na dvije grupe ljudi. Kod prosječno inteligentnih, stepen radosti se povećavao dok komuniciraju sa drugim ljudima, nezavisno od toga koliko ih dobro ili dugo poznaju. Međutim, kod ljudi sa višim stepenom inteligencije, komunikacija sa poznanicima ili strancima, ne samo da je umanjila stepen radosti, nego je njihovo raspoloženje i lučenje hormona sreće znatno smanjeno.
Dugoročni cilj
Stručnjaci su to objasnili ovako:
-Inteligentniji ljudi ne doživljavaju druženje sa drugim ljudima kao nešto što im može donijeti veliko zadovoljstvo.
Kerol Graham, koja proučava ekonomiju srecće, objasnila je ovaj efekat u članku Vašington Posta.
-Nalazi ukazuju (i to nije iznenađenje) da oni koji imaju viši nivo inteligencije i sposobnost da ga koriste imaju manje vjerovatnoće da provode toliko vremena u druženju, jer su fokusirani na neki drugi dugoročni cilj– kaže Grahamova.
INTELEKTUALNO I EKONOMSKI ORIJENTISANE
Ovo znači da kad vam neki „štreber“ kaže da ima pametnija posla nego da se druži sa kolegama, on to zaista misli, jer ima neki cilj koji mu je prioritetniji i koji mu predstavlja mnogo veće zadovoljstvo od ideje da samo sjedi i ispija kafu u društvu.
Tokom tumačenja ove studije, evolucionalni psiholozi pronašli su veoma važnu vezu sa „savanskom teorijom sreće“.
Finalni rezultati ove studije, ukazuju na to da se najinteligentnije ljudsko biće može razvijati mimo potrebe za čestim društvenim interakcijama. Umjesto da komuniciraju sa drugim ljudima, geniji počinju da favorizuju aktivnosti koje podstiču njihov napredak u savremenom svijetu – koje imaju tendenciju da budu više intelektualno i ekonomski orijentisane.
