Izbori ljepote u kojim učestvuju djeca nastali su u Atlantic Cityu 1921. godine s ciljem poticanja turizma u gradu. Naime, dječjim izborima ljepote smatraju se natjecanjima u kojima sudjeluju djeca natjecatelji mlađi od 18 godina, a uobičajene kategorije od kojih se sastoji su: talent, intervju, tematska revija, revija kupaćih kostima i revija večernjih toaleta.
Natapirane frizure
Ono što je zabrinjavajuće jeste da ima i dobna kategorizacija (od kojih je najmlađa ona do 11 mjeseci!), osim toga postoje dva tipa takmičenja – Glitz i Natural, a ovisno o tome natjecateljice nose i tešku šminku i natapirane frizure.
Djeca su općenito sklona izletima u svijet mašte i njihova želja da sudjeluju u ovom cirkusu može se objasniti željom da nekoliko dana godišnje žive kao Trnoružica, okružene sjajem i glamurom. Ono što je potrebno djeci jeste da žive i prožive svoje djetinjstvo da bi izrasli u normalne i psihički stabilne osobe.
Međutim, natjecanja ljepote nisu primjerena njihovoj dobi jer prije svega šalju pogrešnu poruku curicama i dječacima.
Naravno sve ovo ne bi bilo moguće bez roditeljskog pristanka, pa je zapravo najveća odgovornost na njima. Takvi roditelji ne samo da prijavljuju svoju djecu na izbore ljepote, već ih podvrgavaju i teškim dijetama od ranog djetinjstva, maltretiraju s depilacijom, šminkanjem i frizurama pokušavajući izliječiti neke svoje frustracije, jer se vrlo često dešava da roditelji preko leđa te djece pokušavaju ostvariti neki svoj san a u mnogim slučajevima imaju neke traume iz djetinjstva koje pokušavaju izliječiti na svojoj djeci. Naime, ova takmičenja i “glamur” djeci vrlo brzo prestane biti zabavno i pretvori se u pravo mučenje, a radi čega? Da bi roditelji mogli biti ponosni na svoje zlato, najljepšu osmogodišnjakinju u Teksasu? Suludo zar ne?!
Dr. Martina M. Cartwright, honorarna profesorica nutricionizma na Sveučilištu u Arizoni objavila je članak u kojem ukazuje na činjenicu da su izbori za miss s djecom kao natjecateljima pogubni za njihovo samopouzdanje i zdravlje, posebno se osvrćući na Glitz natjecanja, vrijedna pet milijardi dolara. Kao predmet svoje analize uzela je reality show „Toddlers and Tiaras“ (Klinci i tijare) koji je popularizirao taj tip izbora ljepote koji je raskošniji i kičastiji od ostalih, a curice izgledaju poput živih lutaka s teškom šminkom, umjetnim trepavicama, natapiranom kosom u raskošnim kostimima koji koštaju i do 5000 dolara!
Analizirajući sadržaj spomenutog showa, Cartwright je došla do zaključka da neki od roditelja koji prijavljuju svoju djecu na ovakve izbore pate od poistovjećivanja, odnosno onog što ona naziva „ sindromom princeze po punomoći“ kada su odrasli vođeni prvenstveno društvenom i financijskom dobiti ostvarenom zbog djetetova postignuća, bez obzira na moguće rizike kojima se dijete pritom izlaže.
– Roditelji pritom ne mogu odvojiti svoje potrebe od djetetovih i, da bi postigli željeni uspjeh, često znaju pretjerati. Nagrade koje očekuju pobjednike uključuju novac, krune, putovanja, štence pa čak i manje uloge u filmovima. Upravo je zvjezdani potencijal ono što najviše utječe na razvoj sindroma princeze po punomoći kod roditelja. Javlja se kada roditelji više ne mogu razlučiti svoje potrebe od djetetovih i objektificiraju ih te ekploatiraju svoju vlastitu djecu po cijenu uspjeha.
-Roditelji moraju znati granice svoje djece i ne gurati ih preko jer će se to u kasnijoj dobi negativno odraziti na njihovo samopouzdanje- tvrdi Cartwrightova dodajući kako je nerealno očekivati od djeteta da će napraviti sjajnu holivudsku karijeru.
Dijete se tada više neće zabavljati igrajući se preodjevanja i glamura zbog pritiska koji je stvoren.
Seksualizacija djece
Osim ovih problema, činjenica je da se izbori ljepote, posebice oni za mlađu djecu, prvenstveno fokusiraju na pojavu – bitna je „slatkoća“ i dobar styling, a „pokaži što znaš“ segment natjecanja često je marginaliziran i nebitan. Postavljanje ovakvih kriterija može dovesti do poremećaja u prehrani i iskrivljene slike o sebi, budući da se i najmlađe natjecatelje podvrgava dijetama kako bi stali u kostime i haljinice za natjecanje. Traume i psihička oboljenja ovakve djece su neupitna, jer od malih nogu roditelji ih tretiraju kao odrasle što loše utječe na psihu i mentalno zdravlje generalno.
Ono što je također zabrinjavajuće jeste da se sve više naglašava i seksualizacija djece – djevojčicama oblače vrlo sugestivne kostime i iz toga uče da pažnju mogu privući seksepilom. Izgledaju kao prave male žene u dobi kada bi trebale biti potpuno neopterećene fizičkim izgledom i uživati u djetinjstvu.
Osim toga, ovakva natjecanja djecu uče nezdravim životnim vrijednostima, poput pobjede po svaku cijenu, u prvi se plan gura fizički izgled, dok se omalovažavaju kvalitete poput akademskog uspjeha, empatije i socijalnih vještina. Na kraju djeca izrastaju u psihički labilne osobe koje boluju od raznih mentalnih poremećaja, a često i od iskrivljenih moralnih vrijednosti, te vrlo često postaju sociopate asocijalni poremećene ličnosti
Svakodnevna tortura
Srećom, naše društvo je još uvijek ostalo imuno na ovakav oblik idiotizma sa zapada i možemo reći poprilično konzervativno po mnogim pitanjima ne samo ovom, a jedan od razloga jeste vjerojatno zato što se ni oko „normalnih“ izbora ljepote ne vrte bogzna kakve pare. Upravo su one jedini razlog zbog kojih se hiljade dječaka i djevojčica podvrgavaju svakodnevnoj torturi, a njihovi roditelji nikako da shvate da nisu njihova djeca ta koja zarađuju – ona su tek sredstvo kojom korporacije i organizacije zgrću ogroman profit, zahvaljujući upravo gluposti i slijepoj ambiciji svojih roditelja. I na kraju takvi roditelji često imaju neko mentalno oboljenje i djeca se takvim osobama treba trajno oduzeti.
