U nastavku feljtona „Zašto si FBI agenti bili bez oružja i kako su se naoružali“ donosimo niz događaja koji je uslijedio nakon krvavog obračuna . Naime, zločin na staničnom trgu poslužio je kao materijal za politički marketing. Državni tužilac Homer Kamings tada je izjavio: „Rukavica je bačena… Ubistvo agenata Ministarstva pravde je otvoreni izazov. Cijelo Ministarstvo biće uposleno na riješavanju slučaja.
Jačanje Istražnog biroa
– Sve radio-stanice ponavljale su i ratni poklič Edgara Huvera:
-Nećemo štedjeti vrijeme, novac i trud sve dok ne pohvatamo odgovorne za ovaj podli čin. Oni moraju da budu odstranjeni. Potpuno se posvećujemo tom cilju.
U suštini, ono što je Huver je da obezbijedi javnu i političku podršku, te neophodan novac za jačanje Istražnog biroa koji bi prerastao u ustanovu ne samo državne, nego i njegove lične upotrebe i moći. Masakr je u političkom smislu poslužio kao potvrda potrebe za snažnom, naoružanom saveznom službom, tako da je kriminalistička istraga dospjela u drugi plan.
Naime, postoji i priča prema kojoj je agent Laki, nestručno rukujući sačmaricom pozajmljenom iz lokalnog arsenala, „slučajno“ opalio i usmrtio Neša, Kefrija i Hermansona koji su se zatekli bas ispred usta cijevi. Izveštaj sa autopsije nije utvrdio da li su navedeni policajci i uhapšenik stradali od sačme ili od metka kalibra 11,43 mm ispaljenih iz automata.
Postavljalo se i pitanje nije li mafija, u suštini, uposlila Milera da ušutka Neša, koji je „bio svjedok nečega sto nije smio da zna”.
Dokaz da se radilo o mafijaškom stilu rada potvrđuje i sudbina samog izvršioca – Verna Milera. On je iz Kanzas Sitija pobjegao u Čikago. Međutim, 29. novembra 1933. godine jedan vozač kamiona je u jarku na periferiji Detroita (Micigen) otkrio nago Milerovo tijelo.
Prema izvještajima žrtva je surovo mučena pa zadavljena. Iako je bilo očito da je naredbodavac masakra u Kanzas Sitiju želio da ušutka glavnog izvršioca i svjedoka, istraga je uporno tvrdila da je Miler pao kao žrtva sukoba sa Ebnerom Cvilmanom Longijem, šefom mafije u Nju Džerziju i prijateljem Carlija-Lakija Lućana.
Svjedočenje kasirke
Konačno, prepoznavanje napadača obavljeno je opet u cilju sticanja medijske podrške Huverovoj kampanji. Dva očevica pucnjave kao izvršioce prepoznali su Verna Milera, te sitne plaćenike Vilbura Anderhila i Harvija Bejlija. Dok je s druge strane, BOI je operativnim radom saznao da su se 16. juna u Kanzas Siti dovezli Priti Boj Flojd i Edam Ricetaj. Edgar Huver bio je oduševljen.
Javnost bi se teško zainteresovala za lov na potpuno nepoznate Anderhila i Bejlija. Flojd je, međutim, već bio prava medijska zvijezda, za vlasti on je „državni neprijatelj broj dva” (prvo mjesto jos uvijek je pripadalo Dilindzeru), dok je za siromašnu Ameriku postao novi Robin Hud. Iako su, navodno, forenzičari u stanu Verna Milera na pivskoj boci otkrili samo otiske Edama Ričetaja, Huver je hladnokrvno objavio da je glavni ubica – Priti Boj. U prilog ovakvoj optužbi islo je samo svjedočenje kasirke na stanici koja je izjavila kako je „moguće da je jedan od napadača” bio Artur Flojd. Tri godine kasnije, ista žena medijima je priznala da je Flojda pomiješala sa gangsterom Vilijamom Dejnardom.
Prema rezultatima zvanične istrage, Flojd i Ricetaj su 16. juna, nakon puštanja taoca, ukrali nova kola i odvezli se u stan Verna Milera. Ovaj ih je upoznao s planom o oslobađanju Neša, a gangsteri su prihvatili da učestvuju u poduhvatu.
Ogradio se od masakra
Tako je, samo nekoliko sati nakon pucnjave, započela jedna od najvećih hajki u historiji SAD-a: Sve policijske snage tragale su za Vernom Milerom, Čarlsom Arturom Flojdom i Edamom Ričetajem. Već smo vidjeli da je, pet mjeseci kasnije, jedini dokazani učesnik pucnjave, Vernon Miler, ubijen. Flojd i Ričetaj su, zahvaljujući snalažljivosti, ali i podršci običnih ljudi, poteru izbjegavali godinu dana.
Pri tom, Flojd se sve vrijeme „kleo u očev grob” da nije učestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju, a policiji ovog grada uputio je pismo u kom se ogradio od masakra.
Proslavljeni agent BOI Melvin Parvis 22. jula 1934. godine ubio je „državnog neprijatelja broj jedan” Džona Dilindžera. Ova vijest poslužila je medijima da agenta uzdignu do nebesa proglašavajući ga superzacom, jedinim sposobnim da se izbori s opasnim gangsterima. Mora se priznati da je ovoj medijskoj slici doprinio i sam Parvis, sujetan dozlaboga.
Halabuka oko specijalnog agenta nikako nije prijala nista manje sujetnom Huveru. Kod njega se javilo podozrenje prema potcinjenom junaku. U tom trenutku, međutim, nije imao drugog agenta dovoljno sposobnog da likvidira i Priti Boja. Parvis je sa zadovoljstvom prihvatio novi zadatak ne sumnjajuci da se, u sustini, već nalazi u šefovoj nemilosti.
Flojd i Ričetaj su 18. juna 1933. napustili Kanzas Siti. Septembra iste godine u Toledu (Ohajo) nasli su se s djevojkama, sestrama Rouz i Huanitom-Bjulom Berd i oba para nastanila su se 16. septembra u Bafalu (Njujork). Kad su saznali da su na Parvisovoj „listi”, odlučili su da se sklone u Meksiko. Kupili su kola i, 18. oktobra 1934, krenuli ka Oklahomi. Flojd je, naime, želio da posjeti porodicu i ponudi majci i sinu da pođu s njim u inostranstvo. Vozili su na smjenu duž obale jezera Iri i oko ponoći su prešli granicu između Njujorka i Ohaja.
Pred zoru, zbog zamora i lošeg vremena, Flojd je u blizini gradića Velsvil (Ohajo) sletio s puta i udario u banderu. Niko nije povrijeđen, ali kola su onesposobljena za dalju vožnju. Poucen lošim iskustvom sa mehaničarskim radnjama, Priti Boj je poslao djevojke da nađu šlep-službu, odvuku kola do grada i tamo ih poprave. U šumarku pored državnog puta broj sedam, on i Ričetaj čekali su da se Rouz i Huanita vrate.
Oko 10.00, putem je naišao kamion natovaren ugljem. Vozaču Džou Frajmenu odmah su za oko zapali muškarci u skupim, gradskim odijelima koji su sjedeli na ivici sumarka. Čim je stigao u Velsvil, svoja zapažanja iznio je šerifu Džonu Fulzu. Šerif je poveo dvojicu pomoćnika i krenuo da ispita stvar. Tačno u 10.33, Flojd je primjetio trojicu muškaraca sa značkama kako im prilaze.
Besciljno lutao
Šerifovi pomoćnici bacili su se na Ričetaja, a Priti Boj je stupio u revolveraški obračun s Fulzom. Flojd je iskoristio trenutak kad je policajac, okrznut metkom, izgubio ravnotežu i brzo se izgubio u šumi. Za to vrijeme, pomoćnici su savladali Ričetaja i stavili mu lisice.
Neispavan, gladan i uplačen, Flojd je besciljno lutao poljima. Po svemu sudeći, želio je da se dočepa najvećeg grada u oblasti, Jangstauna, nadajući se da ce tu naći poznanike, odmoriti se i nastaviti bijeg. Uskoro je naletio na farmu „Sprusivil” koju je vodila udovica Konkl. Sredovječna žena ugostila je stranca i predložila mu da ga njen brat, izvjesni Konkl, odveze do Klarksona, najbližeg naselja na putu za Jangstaun.
Za to vrijeme mjesna policija izvjestila je Parvisa o svom otkricu i „ulovu”. Slavni agent je, u pratnji trojice najboljih pomoćnika Hala, Hoptona i Mek Kija, odmah krenuo da preuzme Ričetaja i nađe Flojda. U Ist Liverpul je stigao 22. oktobra. odmah je poveo jos četvoricu mjesnih policajaca, od kojih je Cester Smit bio snajperista – veteran iz Prvog svjetskog rata. Potera se smjestila u dva automobila i krenula u patrolu putem Ist Liverpul – Klarkson – Jangstaun.
Oko četiri sata poslijepodne ugledali su Konklov kamionet koji im je išao u susret. Priti Boj i Parvis odmah su se prepoznali – obojica su bili „medijske zvijezde” i fotografije su im pokrivale stranice svih novina u zemlji.
Flojd je iskočio iz kamioneta i počeo da bježi preko polja. Cester je hladnokrvno repetirao svoj „springfild”, nanisanio i prvim hicem ranio Flojda. Kad ga je potjera sustigla, Priti Boj se okrenuo prema Parvisu, odbacio dva pištolja „kolt” i rekao mu: „Dosta je. Pogodili ste me dva puta” – i srusio se na zemlju. Policajci su, navodno, pozvali ambulantna kola, ali Carls-Cok Artur Flojd izdahnuo je posle petnaest minuta.
Pogubljen u komori
Edam Ričetaj je 17. juna 1935. osuđen na smrt i 7. oktobra 1938. pogubljen u gasnoj komori zatvora Džeferson.
Melvin Parvis je pod Huverovim pritiskom 1935. godine napustio FBI, a 29. februara 1960. navodno je izvršio samoubistvo.
Novi predsjednik SAD Frenklin Delano Ruzvelt potpisao je 18. maja 1934. godine nekoliko zakonskih odredbi kojim su proširena ovlaštenja Biroa. Mjesec dana kasnije, svi agenti dobili su pravo da hapse i nose službeno oružje. Agencija je dobila mandat, moć i novac da vodi neograničenu borbu protiv kriminala. Konacno, 1. jula 1935. godine BOI je preimenovan u Federalni istražni biro (FBI), sa jedinim pravim pobjednikom, Edgarom Huverom na čelu.
Nikada se nije saznalo ko je zaista, uz Verna Milera, učestvovao u pucnjavi u Kanzas Sitiju.