Agenti FBI službeno nisu imali pravo da nose oružje i to je trajalo do 1934. godine. Međutim, jedan obračun u Kanzas Sitiju obezbijediće im i tu „privilegiju”.
Naime, poslije kolapsa njujorške berze, koji je počeo u „crni četvrtak”, 24. oktobra, a završio se u „crni utorak”, 29. oktobra 1929. godine, doveo je do jedne od najvećih ekonomskih kriza u historiji SAD.
Procvat kriminala
Prema mnogim izvještajima u tom periodu bez posla je ostao svaki četvrti Amerikanac, a onima koji su uspjeli da sačuvaju radno mesto, plate su smanjene za šezdeset posto. Zemljom je zavladalo beznađe, siromaštvo i glad, što je prouzrokovalo procvat kriminala.
No nije se radilo o organizovanom kriminalu već kriminalu u vidu mafijaških „porodica”, odavno ustoličenih i tijesno povezanih sa korumpiranom vlašću. Prema pisanjima tamošnjih medija razvio se sitniji, urbani kriminal kao u vrijeme Divljeg zapada, Amerikom su „jahale” bande ili usamljeni pljačkasi banaka, poštanskih vozova, velikih firmi i bogataša.
U opštoj nemaštini prosječni Amerikanci u njima su vidjeli neku vrstu pravde i osvete za zlo koje ih je snašlo. Naravno pod uticajem bulevarske štampe i usmenih glasina, ponovo su, kao u 19. vijeku, počeli da nastaju mitovi o antijunacima koji su se, poput Robina Huda ili Džesija Džejmsa, „borili protiv bogatih i pomagali sirotinji”. Tada su popularizovani legendarni revolveraši, čija sudbina i danas golica maštu i izaziva sporne zaključke.
Međutim, s druge strane, isti antijunaci nesvjesno su pomogli direktoru Istražnog biroa (BOI, budućeg FBI) Ministarstva pravde Edgaru Huveru da od ove ustanove stvori moćnu, naoružanu udarnu pesnicu u borbi protiv kriminala.
Nadalje u stoji da je za vrijeme predsjednika Teodora Ruzvelta, 26. jula 1908. godine, savezni državni tužilac Čarls Džozef Bonaparte donio je odluku o stvaranju saveznih specijalnih agenata, okupljenih u Istražni biro. Biro se na prvom ozbiljnom ispitu našao tokom „ludih dvadesetih”, kada je, na osnovu 18. amandmana američkog Ustava, uveden zakon o zabrani proizvodnje i prometa alkohola. Prohibicija je kriminalcima pružila neograničene mogućnosti za bogaćenje, ilegalne destilerije i točionice nicale su kao pećurke donoseći vlasnicima ogromne prihode. Neiskusni BOI teško je izlazio na kraj sa organizovanim kriminalom i prohibicijom, tako da su nevolje iznikle tokom ekonomske krize bile dodatni napor.
Prema pisanjima medija tada je predsjednik Vrhovnog suda Harlan Stoun 1924. godine na čelo Biroa postavio je ambicioznog Džona Edgara Huvera. Huver će Biroom rukovoditi sve do smrti, 1972. godine, „nadživjeće” devet predsjednika i sve vrijeme biti „američki Riselje” – čovjek koji je iz senke upravljao sudbinama miliona Amerikanaca. Što smo pisali u prethodnom broju.
Ono što je neizostavno da je Huver iako nije birao sredstva preporodio je BOI. Kad je postavljen na mjesto direktora, Biro je imao mali budžet, nije postojala odgovarajuća obuka, agenti nisu imali zvanično odobrenje da nose oružje, a njihova prava i dužnosti bili su ograničeni.
Sve u svemu priča o nastanku FBI izgrađena je oko sudbine tada nepoznatog,drugorazrednog revolveraša koji je većinu života proveo po zatvorima.
Tad već sredovječni Frenk-Dželi Nes zbog višestrukih pljački osuđen je na dvadeset pet godina robije, a kaznu je izdržavao u čuvenom zatvoru Levenvort, osnovanom u Kanzasu na osnovu Kongresnog akta iz 1895. Godine.
Omiljeno štivo
U izvještajima stoji da je Nes 19. oktobra 1930. iz biblioteke posudio svoje omiljeno štivo – sabrana djela Vilijama Sekspira i, sa knjigama pod pazuhom, hladnokrvno išetao iz zatvora. Ubrzo se našao u glavnom gradu Minesote Sent Polu, gdje se nametnuo za šefa tamošnje bande,a sve to uz pomoć revolveraša poput Frensisa Kitina, Tomasa Holdena i Vernona-Verna Milera, započeo je da hara banke i vozove po srednjem zapadu.
Nakon toga agenti BOI 7. jula 1932. godine, u Kanzas Sitiju (Misuri), uhapsili su Kitina i Holdena. Tokom istrage, gangsteri su otkrili da se šef bande nalazi u Hot Springsu (Arkanzas), gdje se vjenčao sa Frensis Lus. Zahvaljujuci ovom podatku, savezni agenti Frenk Smit i Džozef Laki, te šef policije Mekalistera (Oklahoma) Oto Rid, 16. juna 1933. uhapsili su Frenka Nesa. Policajci su iskoristili konjičke trke koje su okupirale Nesovu budnost i uhvaćen je u hipodromskoj prodavnici dok je kupovao pivo.
Zatvorenik je odmah prebačen do Fort Smita (Arkanzas), odakle je iste večeri, u 20.30, za Kanzas Siti polazio voz „Misuri Pacifik”. Kako je Nesa od stanice u Kanzas Sitiju do Levenvorta trebalo prebaciti kolima, dogovoreno je da voz dočeka pratnja na čelu sa specijalnim agentom lokalne podružnice Veterlajem.
Vrlo zanimljiv podatak jeste da je podzemlje za hapšenje saznalo još dok je ono bilo u toku. Prema jednoj verziji, novopečena supruga Lusi nazvala je bivšeg Nesovog „saradnika” Verna Milera i zamolila ga da spasi mladoženju. Druga, ali i zvanična priča je da su o hapšenju obaviješteni pripadnici cikaske mafije Herbert Farmer, Ričard Talmen Galatas, Luis-Dok Staci i Frenk Meloj. Ni do danas nije razjašnjeno zašto su se pripadnici moćnog „sindikata” potrudili oko drugorazrednog razbojnika, inače „slobodnog strijelca”, koji nije imao nikakve veze s mafijom.
U nastavku pisanja medija,ali i mnogih izvještaja na sastanku koji je održan u Melojevom restoranu u Kanzas Sitiju, odlučeno je da se poduhvat oslobađanja povjeri Nesovom „saborcu”, ratnom veteranu, bivšem naredniku 18. pješadijskog puka i bivšem policajcu iz Hjurona (Juzna Dakota) Vernu Mileru. Iako nije bio član „sindikata zločina”, Miler je imao određene veze s njujorškim i čikaškim mafijaškim porodicama. U Kanzas Sitiju je povremeno radio za mafijinog „poručnika” Džona Lacija preko koga je, vjerovatno, i dobio taj „posao”. Kanzas Siti je, inače, bio pravo mjesto za poduhvat: grad se nalazio u vlasti moćnog i korumpiranog političara Tomasa Prendergasta, tako da je bio pravi raj za kriminalce.
Nedelju dana ranije, 8. juna 1933. godine, proslavljeni pljačkaš banaka Carls-Cok Artur Flojd, poznatiji kao Priti Boj, s partnerom Edamom Ricetajem u gradiću Kromvel (Oklahoma) tražio je kola koja bi mogao da ukrade. „Desperadosi” su se vraćali sa farme u brdima Kukson, gdje je Flojd posjetio porodicu. Načuvši da ih traži jedan od lovaca na glave, odlučili su da napuste Oklahomu i pređu u Misuri.
Na putu su im se, međutim, pokvarila kola i tako su se našli u zabiti Oklahome, bez prevoza. U garaži mjesne srednje skole „Ekscelzior” zapao im je za oko potpuno novi „pontijak”. Ušli su u veliku, mračnu prostoriju i hladnokrvno pristupili obijanju odabranih kola. U tom trenutku naišao je nastavnik Hildeburg. ugledavši otvorenu garažu, a ne sumnjajući ništa, brizni profa spustio je metalna vrata i zaključao ih spolja. Gangsteri nisu imali izbora sem da ukradenim kolima probiju vrata. Svjesni da će oštećena limarija na novom „pontijaku” skretati pažnju, odlučili su da odu u Bolivar (Misuri), kod Ricetajevog brata Džoa, automehaničara u „Bicerovoj” garaži, gdje bi „ispeglali” branike i krila. U ranu zoru 16. juna, dok su Do Ricetaj i Ernest Bicer radili na kolima, pred benzinskom pumpom koja je pripadala garaži zaustavio se šerif okruga Polk Džek Kilingsvorf.
Naoružani sačmaricama
Flojd i Edam munjevito su reagovali – uz prijetnju automata „tompson M28” i dva pištolja „kolt M11”, kidnapovali su šerifa i nastavili put u njegovim kolima. U Dipvoteru su od nekog nesrećnika oteli novi automobil. U Kanzas Siti su stigli oko 22.00. na uglu Devete i ulice Hikori oslobodili su taoca i brzo nestali u gradskoj gužvi.
Tačno u 7.30, 17. juna 1933, „Misuri Pacifik” zaustavio se na željeznickoj stanici „Junion”. Oto Rid i agent Smit ostali su u kupeu s Nesom, dok je agent Laki izašao na platformu da provjeri da li je „teren čist”. Nesto prije toga, uz trotoar Vest Persing rouda, pred samim ulazom u stanicu, agenti BOI Veterlaj i Kefri, te policajci iz Kanzas Sitija Grumz i Frenk Hermanson, parkirali su dva službena „ševroleta”. Osmotrivši ulicu i stanični ulazni hol, izašli su na peron i pozdravili se s Lakijem. Sigurni da im ne prijeti opasnost, sedmorica policajaca, od kojih su Rid i Laki bili naoružani „sačmaricama”, okružili su Frenka Nesa i izveli ga na parking. Agent Kefri je prišao „ševroletu” i otključao prednja desna vrata. Ruku vezanih lisicama, Nes je pokušao da se smjesti na zadnje desno sjediste. Ko zna zasto, agent Laki ga je upozorio da sjedne na prednje, suvozačevo, a on je obišao kola i smjestio se na zadnje lijevo mjesto.
Agent Smit sjeo je do njega, a na zadnje desno sjediste smjestio se Oto Rid. Kefri je zaobišao „ševrolet” s prednje strane i uhvatio se za kvaku lijevih vrata u namjeri da zauzme mjesto vozača. Veterlaj i mjesni policajci Grumz i Hermanson stajali su nesto ispred prednje desne strane Kefrijevih kola nadzirući stanični trg. U tom trenutku agent Laki bacio je pogled u pravcu zelenog „plimuta”, parkiranog samo dva metra dalje i sa zaprepašćenjem iza kola ugledao dvojicu ljudi naoružanih automatima. Prije nego što je stigao bilo sta da uradi, jedan od gangstera je viknuo: „Ustajte, ustajte!” Smit, pritjesnjen na zadnjem sjedistu, takođe je ugledao jednog napadača pored desne strane „plimuta”, a Veterlaj je začuo komandu: „Pustite ga!” U tom trenutku treći napadač, zaklonjen iza hladnjaka kola parkiranih pet metara dalje, bez vidnog povoda otvorio je vatru iz automata.
Prvi rafal
Grumz i Hermanson preminuli su na licu mjesta. Ranjen u lijevu ruku, Veterlaj je pao i pokušao da dopuzi do Kefrija koji je ležao nepomično, pogođen u glavu. U „ševroletu”, Frenka Nesa i Ota Rida pokosio je prvi rafal, a Laki i Smit uspjeli su da se zaklone iza prednjih sjedista. Lakija su pogodila tri metka, ali je preživio, dok je Smit ostao nepovrijeđen. Trojica napadača tada su prisla policijskim kolima i ustanovila da su „ovdje … svi mrtvi”, te su počeli da bježe ka zapadnom dijelu parkinga. Tek tada, okolni policajci su se osvjestili i iz revolvera otvorili nasumičnu vatru. Gangsteri su, međutim, uspjeli da uskoće u tamni „ševrolet” i izgube se sa staničnog trga. Cijeli napad trajao je 30 sekundi, a za to vrijeme četiri policajca su ubijena a dva teško ranjena.
