Interpretator i muzički umjetnik Ćazim Čolaković koji je otišao u legendu 16. aprila 2016. godine iza sebe je ostavio predivne i nezaboravne pjesme. Za njega su muzički kritičari kazali da je jedan od rijekih pjevača koji je u svom glasu i načinu ispjevavanja imao specifičnu i prepoznatljivu ornamentiku.
Popularnost
Rođen je u Sjenici i od ranog djetinjstva pokazivao je ljubav prema muzici. Iskazivao je i svoj talenat. Godine 1971. sa porodicom seli u Sarajevo gdje je završio i srednju školu. Nedugo zatim uz orkestar Branimira Đokića a za Jugoton snimio je svoju prvu pjesmu. Pojavio se i na „Ilidžanskom festivalu“ sa pjesmom Omera Pobrića „Sreća na dlanu“. Upravo to poznanstvo i saradnja sa Omerom Pobrićem i pjesma „Zašto me ostavljaš ti“ bio je početak njegove istinske popularnosti.
To je bio i razlog ponude za realizaciju arhivskih snimaka sa orkestrom Jovice Petkovića za RTV Sarajevo. Nizali su se hitovi „Marizela“, „Život liječi rane“, „Garavuša“, „Proklinjem te lijepa ženo“, „Niko kao Bosanac“ sa različitim autorima ali i diskografijama. Snimio je i album sa rahmetli Farukom Jažićem 1989. godine sa pjesmama „Nek se nebo naoblači“, „Tri sudbine“…
Ćazim je bio junak u svojoj pjesmi jer je imao bogato pjevačko iskustvo. Njegova izražena muzikalnost, kafansko iskustvo a uz sve i širok muzički opus uvrstio ga je među odabrane muzičare. Tako je dobio ponudu za masovne turneje, u to doba vrlo značajne sa vrsnim pjevačkim imenima.
Mnogi ga pamte dok je pjevao u tada poznatom objektu „Kod Davida“ da bi poslije doživio najveće i najsjajnije uspjehe na koncertima turneje „Nov talas na sav glas“, potom „Mladi protiv veterana“ gdje je nastupima diljem ex. Jugoslavije pokazao svo svoje umijeće kroz pjesmu, prezentirajući se i srcem i dušom a i svojim raskošnim glasom. Cijeli svoj život posvetio je upravo pjesmi, svojoj porodici, supruzi Enisi, sinu Adisu i kćerki Melisi.
Nemio događaj koji se desio 2011. godine zaustavio je sve. Vozeći čamac niz Drinu, što je rado činio, nešto mu se desilo, vjerovatno neki trenutni organski poremećaj. Na momenat je izgubio svijest. Izgubio je kontrolu za upravljačem što je i uzrokovalo nesreću. Naime, od udara bio je odbačen više od 20 metara u grmlje. Možda tada na sreću a ne na kamenje, pa je ostao živ ali sa teškim povredama.
Hitno je prebačen u goraždanski Dom zdravlja. Mirza Šoljanin, sin njegove sestre, se potrudio da mu obezbjedi sve za njegovo prebacivanje u Minhen. Ustanovljene su mu teže površinske, ali i unutarnje povrede. Uslijedio je veliki broj operacija, raznih dijagnoza a jedna je glasila – rak kostiju.
Teški bolovi
Trpio je teške bolove, ali nekako se nosio sa njima. No, bol u duši da je zaboravljen od kolega e s tim se nije mogao da pomiri. Jedne prilike je i kazao: „Jesam bolestan, ali sam živ“. Nije mogao da shvati da su ljudi surovi kao samo zlo jer on je bio drugačiji od ostalih. Činio je dobro, radio pošteno i to neizbrisivo blago je ostavio iza sebe. Toga su svjesni oni koji su ga dobro poznavali.
Doprinos sandžačkoj kulturi
Bio je jedan od najboljih interpretatora sandžačke izvorne pjesme. Sa Omerom Pobrićem realizirao je album 1990. godine koji je izdao „Diskoton“. Tu su se našle prelijepe pjesme kao što su „Poleti pjesmo Sandžaka“, „Istiha me glava boli“, „Kad pogledam sa bedema“, „Mlado momče za Sjenicu pita“, „Po Taslidži pala magla“… Tim pjesmama obogatio je svoj pjevački opus a ujedno dao doprinos tradicionalnoj kulturi tog podneblja.
Džiho znao prevaliti 400 kilometara da ga obiđe
Premda su neke od njegovih kolega gostovali u Njemačkoj tik pored mjesta njegovog boravka nisu ga ni pozvali, ni obišli. Da i u tom „kukolju ima žita“ primjer su njegove kolege koje su ga često zvale i obilazile Hamid Ragipović Besko, Maradona, Fahro Poglavica, pa i Osman Džiho koji je znao prevaliti 400 kilometara da bi ga obišao.
Najljepše je svirala babina harmonika
Ono što rahmetli Ćazim Čolaković nikada nije propustio da kaže u razgovoru za medije je harmonika koju mu je babo kupio kao dječarcu. Kazivao bi kolika radost mu se urezala u njegovo sjećanje tada, pa za sav život. To mu je, kazivao je, dalo još veći žar i podstrek za muzikom. A bila je najljepša, najsjajnija a i najbolje svirala ta babina harmonika.
Dženaza nije ličila na ispraćaj jedne gromade od čovjeka
Iz Minhena prebačen je u Sarajevo i pokopan na groblju Vlakovo. Dženaza koja nije ličila na ispraćaj tolike gromade od čovjeka i muzičke zvijezde. Na prste ruku se mogu prebrojati njegove kolege koje su ga pratile na posljednji počinak. Bar je to trebala da bude prilika da estradnjaci, bar na tren, očiste savjest i prosvjetle svoj život. Ni tada većina njih nije to učinila.
