Semka Sokolović Bertok bila je poznata kao jedna od najpopularnijih glumica u Jugoslaviji, a voljena je, kako se tada govorilo, od Vardara do Triglava. Rođena je u Sarajevu 1935. godine u obitelji Rasima i Abide Sokolović, koji je potjecao od legendarnog Mehmed-paše Sokolovića, a i njezin djed je bio paša.
Rasim Sokolović bio je financijski inspektor, a umro je kada je Semka imala tri godine. Odrasla je sa sestrom Bademom i majkom Abidom. Badema će kasnije postati operna primadona u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Tijekom srednjoškolskog razdoblja Semka će se baviti mačevanjem, ali će zbog ozljede morati odustati od ovog sporta.
Međutim, ljubav prema sportu ostat će u Semki, od šaha preko nogometa do veslanja. Osim uspjeha u bridžu, postigla je uspjeh i u igranju šaha, jer je osam puta osvojila titulu prvakinje Hrvatske u šahu. Pohađala je glumačku školu u Sarajevu. Nakon što je položila maturu (1953.), odlučila se okušati na prijemnom ispitu glumačke akademije.
Semka je impresionirala dr. Branka Gavelu, postala mu je asistentica i dobila posao u Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije preimenovanom po velikom redatelju). Bila je majstorica velikih scena. Svojom često potresenom, strogom izvedbom, urezala bi se u pamćenje gledatelja za nekoliko minuta ili sekundi, čak i jače od nekih glavnih glumaca.
U komediji Rajka Grlića “U raljama života”, Skolović je toliko sočno odigrala tetku iz Bosanske Krupe da su i publika i kritičari požalili što cijeli film nije izgrađen oko nje. Za svoje prve važne uloge zahvalna je Fadilu Hadžiću, koji ju je prepoznao kao izvrsnu karakternu glumicu. Vrhunske uloge ostvarila je u filmovima “Službeni položaj”, “Druga strana medalje”, “Protest” i “Divlji anđeli” te polako postala jugoslavenska Thelma Ritter.
Semku su prihvatili i redatelji nove generacije, prije svega Goran Marković, koji joj je povjerio prvu veliku filmsku ulogu u filmu “Majstori, majstori”. Tijekom 80-ih postala je puno važnija filmska glumica nego što je bila u prethodnim desetljećima, a otkrile su je i televizijske serije, pa se ni nakon umirovljenja u “Gaveli” više nije mogla žaliti na nezaposlenost (Šjora Sena u “Boljem životu” posebno je voljena kod šire domaće publike).
I čak nakon raspada Jugoslavije, Semka je redovito dobivala ponude iz Sarajeva, Beograda i Ljubljane. Njen jauvjerljiviji poslijeratni nastup za bosanskohercegovačku publiku bio je onaj iz filma “Kod amidže Idriza”, jednog od najpopularnijih domaćih filmova. Bio je i bosanskohercegovački kandidat za Oscara.
Semka je gotovo cijeli radni vijek provela u Dramskom kazalištu Gavela gdje je glumila od 1957. do umirovljenja četiri desetljeća kasnije, ali nije bila pozvana na proslavu 50. obljetnice kazališta. Preminula je 4. ožujka/marta 2008. u Zagrebu od posljedica moždanog udara.
Semka je pokopana šest dana kasnije na groblju Mirogoj u Zagrebu. Iako je imala dobru karijeru na pozornici i u filmovima, javnost je često golicalo nešto drugo: kako to da glumica može tako dobro igrati šah (osam puta je bila prvakinja Hrvatske, a njezin suprug bio je šahovski velemajstor Mario Bertok), bridž i poker?
Po vlastitom priznanju, Semki je u kazalištu bilo malo dosadno, jer su njezini kolege sporo svladavali tekst: film je više odgovarao njezinom temperamentu. Privatno, Semka je bila velika humanistica i kozmopolitkinja, žena otvorenih perspektiva i osoba bez predrasuda. Nije skrivala svoje mišljenje, što ju je ponekad koštalo karijere na pozornici.
Semka će ostati upamćena kao topla i vrlo požrtvovna glumica, koja je znala udahnuti pravi život svojim likovima.
S.M
