Kada ste na sceni skoro trideset godina, kada publika prepoznaje vašu iskrenost i kada s dušom radite posao koji volite, to je zasigurno potvrda da vrijedite. Uz sve to dodamo li na desetine prodatih albuma, stotine održanih koncerata i neupitnu popularnost u svim državama bivše Jugoslavije, onda je to zaista potvrda da zaista vrijedite i da ste se uspjeli izboriti za svoje mjesto pod muzičkim nebom.
Emocija živi
Upravo to i još ponešto uspjelo je bendu ”Garavi sokak”. Sa frontmenom i gitaristom ovog benda, koji je jedan od rijetkih ex yu bendova koji se održao godinama unazad Branislavom Banetom Krstićem razgovarali smo o nekadašnjoj muzičkoj sceni, nastajanju hitova, procedurama koje ste morali proći da biste izdali album, ali i o novim muzičkim pravcima i muzici koja se danas njeguje.
Iak je prošlo mnogo godina od Vaših početaka, stajling je ostao isti. Tu su još uvijek i šešir i gitara?
-Ostali su šešir i gitara, ostala je dosljednost. To je nešto što sam naučio od svojih predaka, kao neki maratonac sam. Moji preci su ljudi koji su obrađivali zemlju, i njih je zemlja obrađivala. Onda imate neku veliku njivu i ne možete da rasporedite snagu. Pa vam neki drugi ljudi dođu upomoć i uspijete sve i onda živite od toga. Takvi su vam preci, pa ste i vi takvi, ljudi koji umiju dugo koračati.
Publika Vas nije zaboravila i dalje uspješno nastupate i u Bosni i Hercegovini s vremena na vrijeme…?
-Za dobre stvari nikad kasno. Emocija između ”Garavog sokaka” i bosanskohercegovačke publike dugo živi, pa čak je živjela i u ovim godinama dok se nismo sretali. To vam je kao i sa prijateljima koji su na drugom kraju svijeta, prijateljstvo egzistira bez obzira na granice. Kada se sretnene nakon dugo vremena, vi dođete u situaciju kao da niste nikada ni stali, kao da niste bili razdvojeni i kao da ste se jučer vidjeli.
Bend ”Garavi sokak” je nastao 1989. godine, a prvi album je prodan u 100 hiljada primjeraka, kako vam je to na početku pošlo za rukom?
-To je na neki način tada bilo normalno, jer pojavilo se nešto novo. Ljudi su tim albumom dobili mogućnost i da se zabave, ali da negdje stave svoje emocije, na neki drugi način. Dugo sam pisao pjesme, dok se album nije pojavio. Na svu sreću ja sam bio vođen svojim mentorom iz Zagreba, koji je bio muzički urednik, a on je Siniša Škarica koji je prepoznao potencijal u ”Gravom sokaku” i nije dao da izdamo album kao poluproizvod i sa pjesmama koje su nedorečene. On je vidio da ja imam snažnu ambiciju, a bio sam mlad i imao sam energiju koju je trebao negdje ispoljiti.
U to vrijeme je teško bilo izdati album i naći nekoga ko će stati iza vas. Zar ne?
-Na prvom albumu sam napravio tri hita i to je zapravo bio i uslov da tadašnji ”Jugoton” izda album za bend koji pravi prvu ploču, odnosno za novi bend. No ja sam poslije toga morao da napravim još dvije hit – pjesme koje su članovi ”Jugotona” ocijenili kao uspješne.
Cijenio se više kvalitet ili? Ko je ocjenjivao pjesme?
-To je bilo jako interesantno. Ja sam iz dana u dan na njihove kolegije donosio pjesme. I onda na tom uredničkom kolegiju, oni pozovu i spremačicu, i kuharicu, i portira i kuhara i svi sjednu i slušaju pjesme i donose odluku. Kada poslušaju materijal, daju mu konačnu ocjenu i kvalifikaciju, da li može proći dalje. Mi smo zaista prošli dosta filtera.
U svojim pjesmama njegujete specifičan etno – stil sa motivima Vojvodine, koliko vaša publika kroz note razumije šta joj hoćete reći?
-Naša publika sve razumije. Naše pjesme jesu nastale u Vojvodini, ali njihova tematika s etiče svih nas i tu nema granice. Ako kažemo ”Svako ima nekog koga više nema” onda nema veze je li ta pjesma nastala u Vojvodini ili negdje drugo. To je nešto što u potpunosti dotiče čovjeka i znači isto. Muzika treba biti egzotična i kod slušaoca pobuditi mogućnost da se on odvoji od samoga sebe. Ako mi na našim koncertima uspijemo publiku odvesti u Vojvodinu, onda smo uspjeli.
Šta vas je održalo na sceni, proteklih skoro pa trideset godina?
-”Garavi sokak” je opstao zbog pjesama, jer je nastao u vrijeme kada su pjesme bile važne. Mi smo svirali i postojali i medijski i na sceni. Postojao je sistem vrijednosti koji je uvažavao pjesmu. Ako je pjesma u to vrijeme bila dobra, onda nisi mogao da budeš neuspješan, no danas se promijenilo dosta toga. Promijenila se moć u muzičkoj industriji. Vi imate medijske magnate koji kreiraju sadržaje nekih medija i ne žele puštati spotove umjetnika i pomoći njihovom radu, jer sistem njihovih vrijednosti zavisi od novca i nekih novih muzičkih pravaca. No, ”Garavi sokak” je opstao, ne podliježemo zaboravu, pišemo dobre pjesme, ljudi prepoznaju emociju.
Ja moram pomenuti hit pjesm ”Skeledžija”, koja se i danas sluša sa istim žarom, kao i u godini kada je nastala. Kako to komentarišete?
-U toj pjesmi je eksplodirala epoha mog izrastanja u samog sebe. Teško je to objasniti. Ima tu neka sublimacija, jednostavnost povezana sa porukom i energijom koja ima autentičnu potrebu čovjeka da ode na onu drugu stranu, da se makar nada da je sa druge strane život moguć. I pjesma govori o ljubavi. Uvijek tako gledamo, da život na drugoj obali izgleda interesantnije. O muzici je teško pričati i teško je objašnjavati. Čak ima i ljudi koji ne žele da komentarišu svoja djela, jer ko smo mi da pričamo o svojim pjesmama.
Privatni problemi
Pomjenimo i kompoziciju ”Ko te ima, taj te nema”, koja je jednim dijelom i vaša lična karta. Specifičnog je zvuka?
-Pjesma ”Ko te ima taj te nema” je nastala u jednom teškom periodu mog života, kada sam privatno bio pritisnut sa mnogo strana, a to je dobro za stvaranje, jer to je sve život. Ja sam se u vrijeme nastajanja te pjesme teško nosio sa životom, a to je bilo 2000. godine. Tada jedna izdavačka kuća nije htjela da nam objavi album i rekli su nam da je naše vrijeme prošlo i onda su neke lokalne novine pisale neke gluposti, a sve je bilo neutemeljeno. Uz to sam imao i neke privatne probleme, što je kažem bila idealna situacija da nastane neko djelo, jer vi morate biti na dnu samog sebe da biste otkrili snagu s kojom može da se dogodi hit. Jer vi ste pile u jajetu, pukne ljuska i dogodi se hit. Tako je nastala i pjesma ”Ko te ima taj te nema”.
Gdje još pronalazite inspiraciju za svoje pjesme?
-Ja sam se potrudio da razvijem nerv za potencijalni hit ili da uočim nešto u svom mikrokosmosu, ali i kod drugih ljudi da uočim nešto što može biti inspiracija. Praktično cijeli život u svakom svom izdanju nakon toliko godina može da bude jedan vid inspiracije za neku novu pjesmu.
Koliko se sastav ”Garavog sokaka” promijenio od početaka do danas?
-Dosta se promjenio. Život nas nije milovao, mi nismo bili bend koji je involviran u neku oligarhiju. Mi nismo bili u kombinacijama, mi smo uvijek bili u pjesmama, ali smo s druge strane imali samostalnost, a ta samostalnost je dragocjena. Imali smo slobodu i ostali smo ”mimo svijeta” i vremena i to je dragocjeno. To je naš format karijere i to nam prija. Svađa u bendu nikada nije bilo, mnogi su se razvijali u ”Garavom sokaku” i onda su poletjeli nekim svojim pravcima dalje. Umijem da budem blag sa ljudima i ne volim da je tu neko pod svaku cijenu, jer ljudi su moćni i snažni, a s druge strane su krhki i slabi. To je ono što je interesantno.
Tri sina
Kako se odmarate? Podrška porodice pretpostavljam ne izostaje, a uz to sam čuo da ne volite mnogo vremena provoditi u gradu?
-Imam malog sina koji ima tri i pol godine, ali imam i dva odrasla koji su mladi ljudi. Studneti su i završavaju fakultete. Sa najmlađim sinom sam u nekoj vrsti egzotike, sa njim pobjegnem u djetinjstvo i uspijem da se isključim iz svega. No privatno imam dvije opcije, jednu gdje sam malo ruralno, jer imam destinaciju u Vrdniku, a to je jedno selo u Fruškoj Gori, a u Novom Sadu imamo stan. Onda kombinujem te dvije destinacije. Ne mogu dugo u gradu, ne mogu odugovlačenja i izvardavanja nekih stvari. Kad odem u Vrdnik, tamo smo sami noć, tišina i ja i mogu da radim i snimam.
