Stefan Đurić Rasta nedavno je govorio o svom djetinjstvu, životu u Prištini, ali i posjeta Srebrenici koja mu je ostalča u najljepšem sjećanju.
-Iskreno, to su meni možda najljepša stvarna osjećanja iz detinjstva. Jer sam imao priliku jahati konje, čuvati krave, družiti se sa životinjama, da non-stop budem u pokretu. Sjećam se dok sam živio tamo već sam se bio navikao i baba sa kojom sam živeio je morala negdje ići na dva, tri dana. I baš u toj situaciji se dođu da dođu, da me vide roditelji. Otac i mama došli su u posejtu iz Prištine da me vide. I sad kao, baba treba ići i sad ja vidim moj roditelj uplašeni kao, pa kako sad, kao šta, kako ćemo mi, kao razumiješ, da ostanemo žive životinje i baba kaže: “Ništa vi ne brinite, Stefan sve zna, samo vi za njim, polako”. I znam da to moja mama priča dan danas, kaže ja ne mogu da vjerujem da idem za njim, ne prepoznam svoje dijete, a on ide od životinje do životinje s njima, sve što treba, popriča, nahrani i očisti, sve ih zna. Baba je stalno potencirala na tome džaba mojim roditeljima škola, kad ne znaju ništa, ni pola stvari koje ja znam da uradim.
Rasta je otkrio da bez obzira na sve što je prošao nikada nije pravio razlike među ljudima i mejstima.
-Moja obitelj i ja, da kažemo šira familija, preživjeli smo razna raseljavanja, u pravom smislu. Čak i u Hrvatskoj, i u Bosni i na Kosovu. Nikada nisam imao poriv da zaista nekog mrzim ili da prema nekom imam neki animozitet ili da nekog nešto ne volim i apsolutno me nikad nijedna situacija u kojoj sam se u životu našao, nije me odaljala, uvijek me je napravila boljim čovjekom i približila svim tim ljudima.
S.M/Kurir
