Zdravko Čolić obradovao je sve svoje fanove albumom „Ono malo sreće“ koji je objavljen 15. decembra prošle godine. Iza njega je dugogodišnja karijera u kojoj je, kako kaže, uvijek sam donosio svoje odluke.
Pedeset godina karijere i 15 studijskih projekata. Reklo bi se da niste po svaku cijenu izbacivali albume samo da biste uvijek bili prisutni. Kada danas gledate na sve što je iza vas, kakve emocije se bude?
-Bavim se ovim poslom bez obzira na školu koju sam završio, a koju sam iskoristio za pametne stvari. Ne bih se bavio ovim poslom da me ljudi nisu voljeli. Iskoristio sam dar od Boga, koji mi je dao glas, a očito sam bio na usluzi ljudima i bavio sam se sobom.
Da li ste nekada pomislili koliko vam je teško u sopstvenoj koži i da se od vas uvijek očekuje bolje i više, te samim tim osjećali teret?
-Kako da ne, apsolutno, i dan-danas. Dakle, što je stariji, čovjek ima sve veći problem u tom dokazivanju i sam sa sobom. Teže ti je danas raditi, mnogo si opterećeniji kad radiš bilo kakav muzički album ili singl ili bilo kakav nastup nego što je to bilo nekad. Što si stariji, to si odgovorniji i obavezniji prema publici, i to me opterećuje zato što uvijek moraš biti prema publici onakav kako ljudi očekuju, a to je sve teže, ne samo zbog godina već i zato što je to ponekad nemoguće i fizički i produkcijski napraviti.
Muzika je danas izgubila na kvalitetu, a vi ne odustajete od prepoznatljivih nota. Ipak, jedan period vaše karijere obilježile su i pesme koje su bile atipične za vas. Da li se možda kajete što ste snimili numere koje nisu pripadale vašem prepoznatljivom pravcu?
-Nema to veze. Ne postoji svjetski izvođač koji ima karijeru od 45 godina i da je mogao da bude samo u jednom maniru. Ljudi su uvijek eksperimentisali, a mislim da je u muzici dobro eksperimentisati i dati uvijek nešto novo, makar se to svidjelo određenom djelu tvoje publike, a onom drugom ne. To se dešavalo i kod velikih svjetskih izvođača, pokojnih i živih, koji su jednostavno morali eksperimentisati da bi se ta duga karijera mogla staviti u jedno korito koje život znači. Na neki način se uvijek daje nešto novo, ili produkcijski ili kroz pjesme, ali opet, ono što je prepoznatljivo mora da se zadrži.
Novim albumom povezujete region. Koliko je to velika odgovornost, posebno danas i kako to komentarišete?
-Ja sam čovjek koji pjeva u svim gradovima bivše države i regiona. Ne treba previše o tome mudrovati, jednostavno, gdje te ljudi vole, ti pjevaš i spajaš ljude. Posebno mi je zadovoljstvo što su se na ovom albumu spojile dvije diskografske kuće, pošto je tržište razjedinjeno, bilo kakva vrsta asocijacije, bilo kakva vrsta sjedinjavanja je korist ne samo za mene u ovom slučaju nego i sutra za buduće izvođače. Mi živimo i radimo na malom tržištu, zamislite da se to malo tržište još više razjedini… Daj Bože da se što više spaja, barem gdje je to jedno govorno područje, tu možemo napraviti neku zajedničku ekonomiju i neku muzičku zavisnost.
Nijedno muzičko takmičenje ne može da prođe bez vaših pjesama. Da li danas ti mladi ljudi imaju šansu da postanu tako velike zvijezde kakva ste vi?
-Upravo zato smo i govorili o ovom tržištu. Na malom tržištu je vrlo teško postati i ostati u profesiji bilo koje vrste. Naravno, za ljude koji su talentovani moguće je sve, talentovani ljudi mogu sve da izguraju. Međutim, malo tržište ubija, malo tržište je to koje jednostavno ne stimuliše, kada nema stimulacije, nema para, onda nema ni želje za uspjehom. Tako onda ljudi ili idu van ili se prebacuju na nešto što je komercijalnije. Samo veće tržište, bar ovo regionalno, koje sam ja nekad imao, a koje danas mogu imati samo oni koji su sposobni i talentovani, pruža šansu da neko opstane u ovoj profesiji.
Da li o karijerama tih mladih ljudi ima ko da brine, da ih vodi?
-Nikoga danas ne zanima nečija karijera, mediji imaju svoj pristup talentima, a jedino su određeni menadžeri koji tu imaju neku šansu i sami ljudi koji se bave tim poslom imaju priliku da se bave svojom karijerom. Dakle, to je prepušteno samim ljudima, danas ne postoje kuće koje prate karijere. U moje vrijeme je bilo drugačije jer je bilo veće tržište.
Zanimljivo je da se na tim takmičenjima kandidati često takmiče koristeći vaše pjesme, a nastavljaju karijeru muzikom kojom podilaze publici?
-Pa to je ta relativnost. Mislim, lijepo je da se u nekim emisijama pokažu neke pjesme koje su već evergrin, koje su opstale i publika ih pjeva, znači da su dokazane kao neki, nazovimo ga tako, kvalitet. Međutim, kad sutra nešto snimaš, ti snimaš nešto što je vrlo kratkotrajno i što ne mora da zadrži vrijednost, ali i ne pristupa se izradi takvih pjesama. Ne postoji hit, hit se stvara tako što ga publika prepozna. Ti praviš pjesmu koja će biti jednostavna, e sad, tu se onda pronalaze ljudi. Što se više ljudi pronađe u nekoj pjesmi, ona više pretenduje da bude hit.
Postoji li nešto što ste željeli da uradite, a niste, pa se danas zbog toga kajete?
-To je staro pitanje, uvijek je bilo toga i uvijek će biti toga… Ne kajem se nikada zato što je to nešto što je moja sudbina, ja dosta vjerujem u sudbinu. Bilo je kako je bilo. To je zato što je to tako!
Važite za čovjeka koji u svojoj profesiji isključivo sam donosi odluke o svojoj karijeri?
-Tako je cijelog mog života, tako će i biti.
Najveća ste muzička zvijezda bivše Jugoslavije, ali ste to i danas u svim državama koje su od nje nastale. Da li žalite za tim vremenima?
-Uvijek kažem – važno je da nema ratova, da nema nesuglasica, da se ljudi slažu, neka svako ima svoju državu, ali da tržište i ekonomija budu zajedničke. Neka nas kultura, sport, ljubav, pjesma spajaju i da ljudi, pogotovu oni koji govore istim jezikom i upućeni su jedni na druge, imaju zajedničke dodire jer jedni bez drugih ne možemo.
