Tekstopisac i kantautor Nazif Gljiva u ranoj fazi njegove karijere bio je jedan od najbližih suradnika Halida Bešlića. Možemo slobodno reći da je to suradnja koja je obiljeežila zlatno doba narodne muzike.
Gljiva je sada progovorio za Kurir o Halidovim posljednjim trenucima i svojoj posjeti u bolnici.
-Sin je bio uz njega, divan dečko. Bio sam dva puta kod Halida u bolnici, bio je jako žut. Smijali smo se, pričali fore i viceve… Kažu mi da su ga našli nasmijanog kad je preminuo – otkrio je Gljiva.
Ispričao je i kako je počela njihova legendarna suradnja te kako je nastao najveći Halidov hit “Neću neću dijamante”.
-Naša prava suradnja počinje 1983.godine, kada sam mu napravio cijeli album. Falila nam je glavna pjesma i, kako ću, što ću, probudim se ja jedne noći oko pola četiri, a stanovao sam sa suprugom i dva sina u garsonjeri…I kao da me je Božja ruka probudila, ja sjednem i napišem cijelu pjesmu. Odmah sam vidio da su “Dijamanti” neobična pjesma. Nakon rata, od 1945. godine, nije se smjelo pjevati o draguljima i bogatstvu. To je jedna poruka – što će meni sve bogatstvo, ako nje nema… “Da kraj mene vile stoje, suho zlato da mi broje”, to sam prvo zapisao, a onda sam demo-snimku odnio Draganu Stojkoviću Bosancu. To je pjesma koja je probila led i koja ga je proslavila, sve je eksplodiralo. Bijelo dugme je tad otišlo u višegodišnju mirovinu. Iako su izdali ploču “Lipe cvatu”, to nije moglo da priđe “Dijamantima”, oni su bili kao cunami – prisjetio se Nazif.
Otkrio nam je i koliko je novca zaradio tijekom suradnje s pokojnim Halidom.
-Ako bismo sve prebrojali, zaradili smo tri milijarde bruto. Sigurno je da je bilo preko 300 milijuna konvertibilnih maraka. Sve diskografske kuće su zaradile bruto. Ali koliko su ostali pjevači, MUZIČARI, stanodavci, barovi, svugdje gdje su se te pjesme pjevale…halid i ja nismo toliko zaradili, možda po pet milijuna svaki u 20 godina. To je bilo puno ulaganja, nismo bili škrti – rekao je kantautor s osmijehom.
Puno se pisalo o pjesmi “Beogradanka” u medijima, a Gljiva je odlučio stati na kraj svim pričama i reći istinu za Kurir.
-Ta pjesma je napravljena za djevojčicu Draganu iz Beograda, koja je imala devet godina, i za mog sina Emira, koji je tada imao 11 godina. Kasnije se dva puta udavala i razvodila, živjela je između Beograda i Sarajeva. Onda smo Halid i ja ležali na plaži u Srebrnom, a oni su sjedili u plićaku i plivali kao da su momak i djevojka. I kažem Halid: “Što misliš o ovoj strofi: Samo za tebe, Beograđanko mala…” Kaže da je to dobra ideja i ja onda odem i za 15 minuta napišem strofu i refren. Drugu strofu sam napisao kada sam išao gledati Snežanu Savić kao Koštanu u Narodnom pozorištu, pa sam krenuo s Terazija prema hotelu “Metropol”, blizu Parlamenta – prisjetio se.
S.M/Kurir
