Ibrica Jusić, osebujni muzičar iz Dubrovnika, ostavio je dubok i trajan pečat na hrvatskoj sceni. Njegovo stvaralaštvo predstavlja jedinstveni spoj stihova domaćih pjesnika s melodijama inspiriranim francuskom šansonom, mediteranskim duhom i sevdahom.
Umjetnički put započeo je na skalinima ispred Dominikanskog samostana u Dubrovniku, a odveo ga je sve do najznačajnijih domaćih i svjetskih pozornica – od Zagrebačkog festivala do Carnegie Halla u New Yorku i Opere u Sydneyu. Jusićeva karijera svjedoči o snazi ustrajnosti, izuzetnom glazbenom talentu i bogatoj ostavštini tzv. „tihe generacije“ umjetnika.
Ibrica Jusić rođen je u Dubrovniku, u obitelji sa sedmero djece. Odmalena je bio okružen umjetnošću. S osam je već pjevao u zboru, s devet u operetama. Glumio je i u dramskoj grupi u sklopu kazališta Marin Držić.
-Majka Emina, begova kći, udala se za harmonikaša, mog oca Arisa, od kojeg sam naslijedio ljubav prema muzici. Mada, i majka je lijepo pjevala. Njih dvoje iz Mostara su u Dubrovnik došli na bračno putovanje, i tu i ostali – ispričao je jednom prilikom Ibrica.
Neobičan dio je i vrijeme koje je proveo u popravnome domu.
-Dogodilo se to sasvim spontano, po mom povratku iz popravnog doma na Malom Lošinju u koji sam otišao drage volje. Boravak u domu sačuvao me od toga da postanem mali dubrovački razbojnik, a u domu sam izučio tapetarski zanat i naučio svirati gitaru. Život u domu bio je lijep dio mog života jer smo imali sve: dva odijela, dva para cipela, pet košulja… – nastavio je.
-To danas ne zvuči kao bogatstvo, no danas su drukčija vremena. Mi, dubrovačka djeca, u svibnju smo u Gradu najčešće hodali bosi, kako bismo sačuvali cipele za jesen ili kako bi ih u što boljem stanju naslijedili naša mlađa braća ili sestre… No, vratimo se glazbi i mom prvom nastupu na skalinama. U jednom sam trenu sjeo na skaline da se odmorim i zasvirao. Prišao mi je mladi par. Pitali su me pjevam li tu svakog dana jer bi oni sutra došli i doveli svoje prijatelje da me poslušaju. Eto, tako je počelo – prisjetio se.
Ibrica Jusić prvi je put nastupio na Zagrebačkom festivalu 1968. godine i odmah osvojio prvo mjesto pjesmom “Celuloidni pajac”. Uspjeh je ponovio i sljedeće dvije godine, pobijedivši s pjesmama “Osobenjak” i “Mačka”, čime je učvrstio svoju poziciju na domaćoj glazbenoj sceni. No, kako je sam jednom rekao, Zagreb mu je ubrzo postao “malen”, pa je odlučio proširiti horizonte. Odlazi u Pariz, gdje započinje novo poglavlje karijere i stječe svoja prva međunarodna iskustva, uranjajući u svijet francuske šansone i svjetskih glazbenih pozornica.
-U Francusku sam otišao sa 500 tadašnjih njemačkih maraka u džepu. Nisam znao govoriti francuski, ali sam zato sjajno pjevao na tom jeziku. U poznatom cabareu Don Camilo, jednom od rijetkih koji još i danas postoji, godinu dana sam imao svoj termin – prisjetio se Ibrica koji se nakon četiri i pol godine života u Francuskoj vratio u domovinu, točnije u svoj Grad, gdje svako ljeto na Skalinima održava svoja tradicionalna ponoćna koncertna druženja s vjernom publikom.
S.M/Dnevno
