Stanislava Pešić rano je shvatila da je glumački poziv njen životni izbor, te je još tijekom srednje škole pokušala upisati Akademiju, ali je njena majka tajno zamolila da je ne prime.
Ipak, ona nije odustala i ponovno je došla na prijemni na kojem je monolog izvodila pred Ljubom Tadićem. Ubrzo nakon Akademije, postala je član Narodnog kazališta u Beogradu.
Njena prva uloga bila je 1958. u ‘Snovima od vjetra’ Kokana Rakonjca. Na sebe je skrenula pažnju 1961. godine, ulogom Saše u ‘Pjesmi’ redatelja Radoša Novakovića. Iako mlada, za nju je dobila nagradu na Filmskom festivalu u Puli, poslije čega je nastavila nizati filmska ostvarenja. Ujedno je radila i kao voditeljica dječjeg programa.
Uloga po kojoj Stanislavu svi pamte i koja je ostala njena ‘osobna karta’ je uloga Olge Petrović u poznatoj seriji ‘Kazalište u kući’.
‘Žene u Zagrebu su se odijevale kao ja, u Ljubljani su se kao ja češljale, u Skoplju smijale kao ja. Publika nas je sve podjednako voljela: kamiondžije su lijepile moje fotografije, a vojnici Lašinene’, ispričala je Stanislava jednom prilikom.
Glumica je 1992. godine oboljela od raka, a za to vrijeme je odigrala i svoju posljednju ulogu u drami ‘Dugo putovanje u noć’. Pred smrt je objavila knjigu ‘Devetnaest društvenih igara’ i otkrila detalje o borbi s opakom bolešću, ali i pisma koja je slala djeci u teškim trenucima.
Za sebe je rekla da je ‘sve pogrešno odigrala, bila neodlučna kada je trebala biti odlučna, uvjerena da je ružna onda kada je bila najljepša’ i dodala da je trebala više vjerovati u sebe.
(Express / Scena.story)
