Poznati bh. pjevač narodne muzike, Mostarac Asim Brkan, iza sebe ima dugogodišnju estradnu karijeru, ali i mnoštvo hitova koji su snimljeni ranih osamdesetih godina, a danas su to evergrini narodne muzike. „Jednom sam i volio“, „Najljepšu haljinu večeras obuci“, „Mojko, ko je onaj čovjek“ i mnoge druge pjesme osvojile su srca istinskih ljubitelja narodne muzike. Ali, Asim Brkan isto tako kao i svaki pravi pjevač narodne muzike odlično pjeva sevdah, a to je dokazao i u Tuzli na Večeri sevdaha.
Supruga Asima Brkana je Tuzlanka, pa nam je ovaj rođeni Mostarac na početku razgovora rekao, da je u tom gradu živio punih 12 godina.
-Tuzla je grad kojeg pamtim po širini ljudi koji su jako topli, srdačni i uvijek prijateljski raspoloženi. Nisu zavidni, dobri su domaćini. Ja sam ponosni Mostarac, ali sam oženjen jednom divnom osobom Azrom Jusufagić. Sa Azrom sam 40 godina u sretnom braku, rodila mi je dva sina, a pored njene porodice upoznao sam dosta dragih ljudi. Čak sam stekao i par iskrenih prijatelja, što je u današnje vrijeme to veoma teško.
Kada ste prvi put zapjevali sevdalinku i gdje?
-Uh sad ste me baš uhvatili u nekom vremenskom raskoraku, ali evo sjetit ću se. Bilo je to u Sarajevu i bila je to sevdalinka „Moj zumbule“. Bilo je to ulici „Danijela Ozme 7“, a uz Narodni orkestar rahmetli Ismeta Alajbegovića Šerbe. Bio je to moj prvi probni snimak, ali je on ostao i ušao u antologiju sevdaha. Ostao je u arhivu Radio Sarajeva tada, a danas je u arhivu RTV BiH. Tada je čitava plejada kompetentnih ljudi poput Vehida Gunića, Envera Šadinlije, Erne Perić, Joze Penave, Ismeta Alajbegovića Šerbe dala pozitivne kritike na moje pjevanje. Tada sam imao 18 godina.
Kada je krenula Vaša ljubav prema pjesmi?
-Bilo je to u KUD „Abrašević“ u Mostaru i tada sam imao samo 14 godina. A, samo tri godine kasnije sa sedamnaest godina pobijedio sam na takmičenju „Mladi pjevaju proljeću“ u Mostaru, ja u domenu narodne muzike, a Željko Samardžić u domenu zabavne muzike. Željko i ja smo isto godište. Kordinator programa je bio Hamica Ramić, koji je još uvijek živ, koji je bio veliki doajen kulturnih zbivanja u Mostaru i cijele Hercegovine. A, kako čujem i danas je aktuelan i piše retrospektivu uglednih Mostaraca o sportu, kulturi, muzici, politici. On to prati hronološki“. A, onda sam 1975. godine pobijedio u Maglaju. Predsjednik žirija je bio Selver Pašić za kojeg sam kasnije čuo da je bio zaljubljen u moj topao glas, moju dikciju. Tada mi je rekao da dođem u Sarajevo i da ga čekam u tadašnjoj ulici Vase Miskina, današnja Ferhadija, da mi da jednu pjesmu. U Sarajevo sam došao sa mojom rahmetli majkom Biserom i čekali smo ga cijeli dan. Bio je advokat po zanimanju, a u to vrijeme je radio i stvarao za najbolje poput Kvake, Tome Zdravkovića. Dočekali smo ga i rekao mi je da mi daje pjesmu, odnosno hit za sva vremena. Sa tom njegovom pjesmom „Ima li neko da mi kaže“ njom osvojio sam drugo mjesto na Beogradskom saboru 1982. godine.
I dalje ste diskografski aktivni?
-Da, naravno. Ne snimam albume, ali objavljujem pjesmu po pjesmu. Zadnju koju sam snimio je pjesma „Zavoljeh život ponovo“, u koju baš mnogo vjerujem. Autor je Geronimo.
Da li pratite današnju mostarsku muzičku scenu?
-Da, sve pratim. Tu su divni i odlični mladi pjevači poput Adnana Jakubovića, Hamze Šantića, pa tu je Dino Memić.. Majku Dine Memića jako dobro znam i ona odlično pjeva. Svima njima želim baš sve najbolje i Mostar ostaje u dobrim rukama barem što se muzike tiče. A, opet s druge strane pjevačima koji dolaze iz Mostara put je trnovit do uspjeha. A, trnovit je zbog toga što lutaju, nemaju osnovca ili oslonca za velike uspjehe. Nekada je bio Ilidžanski festival koji je mladim pjevačima bio odskočna daska u karijeri. Moraš imati svoj vokal, svoju interpretaciju i svoju pjesmu. A, danas nažalost ti mladi ljudi pjevaju sevdalinke i pjesme starijih pjevača koje već godinama žive u narodu. Tu mislim na sve mlade pjevače kako u BiH, tako i u regionu.
Ima li Vas danas u Beogradu kao prije?
-Ima, svakako. Baš sam se nedavno vratio iz toga grada gdje sam imao snimanja na RTS-u, Grandu, tako da održavam taj neki kontinuitet i po pitanju medija u Srbiji. Nude mi da održim solistički koncert u Beogradu, ali sve polako. Čekam da vidim kako će se razvijati put ove nove pjesme i da li će dobro proći kao prethodna „Imali smo svoje vrijeme“. Ja ne tražim puno, želim samo da nastavim i sačuvam taj kredibilitet koji imam kod ljudi svih ovih godina.
Osamdesetih godina bila je medijska afera kada su izvještavali svi mediji u ondašnjoj Jugoslaviji, da ste navodno ošamarili jednu prodavačicu u Robnoj kući u Prijedoru. Navodno, nije Vas prepoznala i nije znala ko ste?
-Ja bih to ovako rekao, u to vrijeme bio sam na vrhuncu svoje karijere, nekima sam smetao što sam imao hitove, ali narod me je jako volio. Možda sam zaista nekim i smetao. Ali, ima dosta stvari u mom životu kojih se mnogo i ne sjećam ili jednostavno ne želim da se sjećam. Moguće je da su bili i neki momenti izmišljeni. Ja sam čovjek koji pamti samo sunčane trenutke u životu, ružnih ne želim da se sjećam. Čovjek u životu mora biti spreman i na trnje i na ruže. Javne ličnosti su izložene mnogim ružnim stvarima. Ostavimo prošlost iza sebe.
Da li su vam sinovi muzikalni?
-Omar je magistar komperativne književnosti. On čita Krležu, a Emil je četvrta godina na Pravnom fakultetu. Mnogo mi pomažu u savjetima, kretaivni su, pomažu mi u odabiru tekstova, u ozbiljnosti, poštovanju kolega…
Bato Šišić
