Šemsu Suljaković, legendarnu pjevačicu pogodili su tendeciozni naslovi “kako je sramotno da na otvorenje Muzeja Sinana Sakića nije došao niko iz ekipe Južnog vetra”.
-Kako bilo ko može uzeti sebi za pravo da kaže “suze ronili za Sinanom a sada ih kao, nema”. Pa, nemam riječi – počela je tužnim tonom i drhtavim glasom Šemsa.
-Svi smo porodični, u obavezama, nekome je narušen zdravstveni bilten… No, sada ću reći u svoje ime. Mjesec dana sam lila suze za svojom rođenom, mlađom sestrom koje više nemam. Iza nje ostala neutješna djeca, obaveze. U Švedskoj je sve drugačije – u dahu je kazala Šemsa, pa potom dodala:
-Nikada nisam voljela eksponiranje i samoreklamu. Ne volim, ne volim! Cijelu karijeru je tako bilo. Radim sve iz duše, pošteno i ljudski. Svima hvala što su podržali Sabinu, tu hrabru i prodornu ženu. Ja ću biti uz nju čim stignem kući. Rahmetli Sinan i ja smo baš i u JV-u i u vrijeme rata na Zapadu, poslije rata, uvijek bili jednom drugom podrška. Bog zna koliko sam ga voljela. I sada, neko da daje svoje zaključke. Baš sramotno – kroz suze je završila ova velika zvijezda folka.
